PIŠE: DRAŽEN KRUŠELJ
Ne bude li holivudski spektakularne intervencije - takve u kojoj bi trideset godina mlađi Sulejman Halilović poveo napad Cibalije... u kojoj bi se Franko Andrijašević pokajnički raspao na doping-kontroli, otkucao dilera i priznao da je cijelu sezonu jako dobro raspoložen jer špicu utakmice čeka na amfetaminima... ili bi zastavicom uz aut-crtu kao u remakeu starog horrora ponovno mahao neuništivi Zoran Krečak - u nedjelju oko 21 na Rujevici ćemo kruniti novog hrvatskog prvaka. And the winner is... Rijekaaa, prvi put u 71-godišnjoj povijesti.
Rijeka će se baš zgodno uklopiti u priču o Pepeljugama, diskretnim nogometnim siroticama koje zalutaju na glamurozne balove da bi ukrale šou starim europskim aristokratima i njihovim sve dražim frendovima iz dalekog svijeta, arapskim šeicima, ovlaštenim Putinovim tajkunima i kineskoj partijskoj buržoaziji koja preko Intera, Milana i Atlético Madrida utvrđuje novi put svile.
Zaklonjeni visokim ogradama džetseteri se taman opuste uz gratinirana prepeličja jaja na neizostavnoj posteljici od rukole, zalogaj potjeraju sadržajem arhivske bočice, pa krenu dogovarati sljedeći transfer od 100 milijuna nečega i prijateljski razmjenjivati savjete o još neotkrivenoj, djevičanski čistoj poreznoj oazi na kojoj bi osunčali milijardu ili dvije, kad imaš što vidjeti. Autsajder prije ponoći zamiče kroz izlaz s pobjedničkom lentom oko vrata u strahu da čarolija ne može dugo potrajati...
Zaluta, dakle, takva nekakva Cinderella u visoko nogometno društvo svakih petnaest do dvadeset godina. Boje i fizionomije se mijenjaju, danas je oko nje puno više kosookih nego posljednji put, i summit zemalja OPEC-a u međuvremenu se preselio u ložu Manchester Cityja, ali socijalni pejsaž je u suštini netaknut.
Odaje da uvijek vladaju oni punih džepova. Oni su “tu navek”, bili su ovdje prije nego što je Pepeljuga zablistala i sasvim je izvjesno da će na dvoru ostati i nakon što s njega isprate ubavu i skromnu djevojčicu. Nije nam cilj kvariti šampionsku proslavu Rijeci prije nego što je počela, ali dobro je znati da su nogometne Pepeljuge kroz povijest nakon šampionskih proslava uglavnom tonule u anonimnost, često kao “one hit wonder”.
Premda niti Varteks sa svojim prezimljavanjem u Europi (kroz ugašeni Kup pobjednika kupova) i kasnijim nestankom s mape nije za baciti, kod nas nema boljeg primjera za ovu priču od NK Zagreb. Naslov državnog prvaka 2002. godine, i ovdje prvi u povijesti, bio je u Kranjčevićevoj zamišljen kao identitetski iskorak, veliki makeover.
Dosta je bilo proze u trapericama, razilazimo se s mentalitetom velegradskog gubitnika čija se životna filozofija iscrpljivala u devizi “najbolji među najgorima i najgori među najboljima”. Nakon titule trebala je doći druga i treća, rukavica u lice Dinamu i Hajduku, ali došao je preustroj, rezultatsko tavorenje, pojavio se zatim Dražen Medić i - ugasio svjetlo. Klub danas pleše na rubu treće lige.
Godinu prije Zagrebova booma učmalu stvarnost brendiranih europskih liga probudila je Boavista. Mali klub iz Porta ukinuo je hegemoniju velikog portugalskog trojca (Benfica, Sporting, Porto) kada je osvojio prvu titulu u svojoj gotovo stogodišnjoj povijesti. Nije, međutim, prošlo puno da su im najbolje igrače razgrabili bogatiji i da je klub pritisnut dokazima za kupovinu sudaca u aferi “Apito Durado” bačen u niži rang. Putovanje natrag bilo je bolno i dugo, tek u posljednje dvije ili tri godine Boavista se počela ponovno sidriti u sredini prve lige.
U Italiji je Hellas Verona 1985. godine s njemačkim tenkom Briegelom i “ludim psom” Elkjaerom uskočila u bazen s morskim psima i isplivala s trofejom Serie A u rukama: naravno, prvi i jedini put u povijesti. Ovih dana klub se vratio u elitni razred, što je svakako uspjeh, ali nema naznaka da će u perspektivi skinuti klub s kružnog putovanja između prve i druge lige na koji je osuđen već više od dvadeset godina. Tijekom tog razdoblja u gradu se pojavio manji ali stabilniji Chievo, koji ne mašta o trofejima, ali uvijek ima pristojnu momčad i preživljava u elitnoj konkurenciji bez velikih stresova.
Krajem sedamdesetih Nottingham Forest je slovio za najpopularniju Pepeljugu svjetskog nogometa i do danas je ostao majkom svih bitaka na ovom žanrovskom terenu. Pod vodstvom karizmatičnog menadžera Briana Clougha, momčad je osvojila titulu engleskog prvaka - pogađate, jedinu takvu do danas - ali i dva naslova najbolje momčadi na kontinentu. Zadržala se onda izvjesno vrijeme pri vrhu ili sredini ljestvice prije nego što je devedesetih počela zaranjati dublje i još dublje.
Foresta u Premier ligi nema od 1999. godine, ali ga je u međuvremenu bilo u trećem natjecateljskom razredu. Za dlaku je još jedan takav slom klub izbjegao ove sezone. Možda ne za dlaku, ali slom je promjenom trenera ove sezone izbjegao i Leicester City. Što da vam kažem, nije lako Pepeljugama...
Neće biti lako niti Rijeci u sezonama koje dolaze, pogotovo ako ima istine u kuloarskim naklapanjima koja posljednjih tjedana grebu uši javnosti tako često da mnogi na Rujevici u toj raboti prepoznaju neku vrstu specijalnog rata. U toj konstrukciji, privremeno odustajanje od nove Kantride polako se pretvara u trajnu evakuaciju na Rujevicu. Razlog? Gabriele Volpi je u ozbiljnoj gabuli nakon što je buknula afera “Panama Papers”, sigurno se osjeća samo na Kubi gdje razmišlja o izlaznoj strategiji iz sporta općenito.
Odatle onda i priča o Milanu Mandariću kao potencijalnom sljedećem titularu, milijunašu koji bi znao meko prizemljiti ambiciozni kvarnerski projekt. Odatle i glasina o Matjažu Keku kao budućem treneru Crvene zvezde. Koliko god dužna i organizacijski razmontirana bila, Zvezda je i dalje magnet za trenere s ovog područja, pogotovo za one koji osjećaju da su se na jednom mjestu predugo zadržali.
“Velike momčadi ne trebaju rekonstrukciju, nego nadopunu”, objašnjavaju posljednjih dana nogometni kroničari što se krije u pozadini Juventusova uspjeha. Max Allegri je, drugim riječima, do novog finala Lige prvaka stigao zato što je majstor nadopune. U posljednje dvije godine riješio se Pirla, Pogbe, Teveza, Morate i Evre, ali je putem pametno “reloadao” mehanizam Mandžukićem, Higuainom, Dybalom, Khedirom i Danijem Alvesom. Ako je izrečeno istina, tada je Matjaž Kek zapravo Allegri iz našeg sokaka.
Posljednje kolo lanjskog prvenstva 55-godišnji trener odigrao je sa Samardžićem, Mitrovićem, Brezovcem, Balajem i Tomasovom u sastavu. Svi su u međuvremenu produžili prema novim izazovima. Posljednji put miris velikog uspjeha obujmio je Kantridu ljeta 2014. godine kada je Kek osvojio Superkup protiv Dinama u sastavu: Vargić - Tomečak, Samardžić, Mitrović, Leovac - Jajalo (Kramarić), Brezovec - Jugović, Moises, Sharbini - Krstanović. Svih jedanaest igrača danas se vrte na riječkom “history channelu” kao davna uspomena, podsjetnik na trofej, ali i na izlazne transfere koji su potom odletjeli u cjenovnu stratosferu.
Ostao je Matjaž Kek da osvoji tržište “novom generacijom gumenih bombona”. Naslov s Rijekom u tom je smislu najveći trenerski pothvat u 25 godina povijesti 1. HNL, značajniji od Kranjčarova sa Zagrebom. Ostaje li Kek i ubuduće? O odgovoru na ovo pitanje ovisit će i smjer u kojem nastavlja Rijeka...