Hajduk je još jednom, treći put uzastopno u ovom prvenstvu, razočarao svoje navijače, koji ga međutim ne napuštaju, čak i ne izlažu najblažim kritikama, nego ga i dalje svesrdno podržavaju. To je najljepše od svega što se događa na Poljudu u posljednjim sezonama, ta bezrezervna podrška drukera, koji su u prošlim vremenima i za bezazlenije slabe rezultate tražili smjene i uprave i trenera, dok su igrače izlagali šikaniranju tako da se oni nisu smjeli pojaviti na splitskim ulicama.
Svaka čast Torcidi i svima koji su preparirali navijače i to isključivo zbog formule da je Hajduk “dite puka”, da je to “naš narodni klub”, uz uvjerenje kako “ima jedna duga cesta...”.
Takav ambijent svima odgovara, čak i gradskim vlastima, koji su većinski vlasnik, ali su sretni što su komandni pult prepustili udruzi Naš Hajduk i od njih izabranih rukovoditelja. U stvari, najljepše je predsjedniku uprave Ivanu Kosu i njegovim ljudima, baš odabranima da guštaju u svim počastima i slastima koje nudi legendarni klub. Radi se o tome da su navijači Hajduka zadovoljni činjenicom što su se igrači borili, trudili, žestili, nastojali, pa u drugi plan pada spoznaja kako se isključivo s takvim komponentama ne može računati na uspjeh.
Trener Lokomotive Mario Tokić poslije utakmice je bio presretan neodlučenim rezultatom. Zamislio je i sa svojom škvadrom proveo koncepciju bunkera i tu i tamo brzih napada, a u stvari, lako je zaključiti da je baš tom povučenom igrom osigurao Hajduku veliku prednost. No, može se ipak samo pretpostaviti što bi se događalo da je Tokić zaigrao otvorenije, da je imao više vjere u čvrstinu i sposobnost svoje momčadi, pa zaigrao na kartu nadigravanja... Možda bi gosti prošli još i bolje.
Trener Hajduka Carrillo je beskrajni optimist, i poslije trećeg nokauta tumači kako su igrači iskazali karakter kad su rezultat od 0-1 pretvorili u vodstvo od 2-1. I onda se diči, tumači kako je to bio plod njegove ideje, promjene rasporeda, to da su u posljednjih dvadesetak minuta “bijeli” igrali s tri stopera. Dva su pitanja: prvo, zašto nisu od početka igrali s tri stopera, naglašeno ofenzivno, a ne sa četiri u obrani, te drugo, zašto Carrillo kad je Hugo Almeida postigao drugi, vodeći gol, nije reagirao i tih nekoliko minuta odigrao s pet u obrani.
Dogodilo se da je mladi Teklić (rođen 9. rujna 1999.) u zadnjim trenucima izgubio loptu, poslije čega su gosti izveli akciju za šokantnih 2:2. Uvođenje Teklića u sastav može izgledati simpatično, ali je u stvari kontraproduktivno, jer se kod mladih igrača stvara trauma. Znano je da se mlade igrače u momčad uvodi u povoljnijim situacijama, dok bi mnogo svrsishodnije bilo slanje u vatru iskusnijeg Kožulja. No, mora se priznati da je bolje na terenu imati neiskusnog pa i neotpornog Teklića nego Savasa Gentsogloua, kojeg Carrillo forsira iz samo njima (njemu i sportskom direktoru Mariju Brancu) poznatih razloga, pa i kad ga smijeni odmah nalazi “skužu” kako je Grk ozlijeđen.
Prvo pitanje koje je dočekalo Carrilla poslije utakmice bilo je ono o eventualnoj njegovoj smjeni, što je ipak bespredmetna dilema. Naime, Carrillo bi u slučaju smjene inkasirao svoj novac, vratio se u Španjolsku s punim tobolcem, kako je to uradio i Marijan Pušnik prošle sezone. Ne, neka Carrillo nastavi svoj posao, neka i dalje udara slatke navijačima i rukovodstvu kluba (uočljivo je bilo kako se kod radovanja za dugi gola Almeide okrenuo prema svečanoj loži).
- Igrači su imali dobar stav, taj pravi stav je kamen temeljac na kojem možemo graditi naš ponovni uzlet - tako fantazira Carrillo.
- Kad kod svojih igrača ne bih vidio poticaj, onda bi to bilo zabrinjavajuće.
I onda tipična tralala... najava:
- Već mislim na sljedeću utakmicu, na susret s Interom.
Uz korektno ponašanje navijača Hajduka za istaći je igru Huga Almeide, koji je za 18 minuta postigao dva gola na majstorski način. Pokazao je da je u stanju igrati na postavljenu obranu, dok tako nije kad je suparnik otvoreniji, jači, kako je to bilo s Rijekom.