Imate ljudi čijim se radom morate baviti u sklopu svoje profesije, a da ih niste osobno upoznali. Impresivnu nisku funkcija Romeo Jozak garnirao je mnoštvom “zvučnih” javnih istupa, nerijetko kontroverznih, ali dovoljno opširnih da bi ste tu personu hrvatskog nogometa praktično (prepo)znali.
Činjenica je da je bio i jest (teoretski) aktivan na svim značajnijim adresama našeg loptanja posljednjih 10-15 godina, pa je neminovno da se njegovim radom analitički bavimo. Dio koji se odnosi na njegovu predavačku (i) akademsku zbilju, o kojoj se mogu čuti vrlo pohvalne ocjene, nećemo tretirati. To je teorija.
Kad je u pitanju praksa, teško nam se sjetiti značajnijeg dostignuća, po čemu bi bio dugotrajno prepoznatljiv. Jozak će, kažu najupućeniji kroničari, u lipnju postati (i) trener Dinama. Tako će napokon dobiti priliku da sve teorije koje forsira, nerijetko sporne i nekritičke, osnaži kredibilitetom prakse. Javnost će napokon moći objektivnije procijeniti njegovu stručnost, kakvoću utjecaja na razvoj, ali i realni odnos između teorije i prakse nogometa. Ono što bude pokazao kao trener Dinama, napokon će biti nešto konkretno po čemu ćemo raspoznavati nogometni mu trag. I njime ga definirati...
Ključni čovjek kluba
Realno, kad čovjek radi na sve strane, i u mnoštvu pozicija, teško može očekivati da će nešto konkretno i trajnije vrijedno učiniti. U Hrvatskoj, po mojem mišljenju je to baš loše, vlada takvo ozračje, svi znaju sve i mogu sve (od)raditi. Svaštarenje odaje kako društvo ima nedefinirani sustav vrijednosti i kriterije napredovanja. Zato i u nogometu svi pričaju kao da sve razumiju, i do mjere da su doista uvjereni kako mogu biti treneri, izbornici, direktori, predsjednici, glasnogovornici. Jedino što im je lakše od toga raditi, dakle što još manje cijene, to je novinarski poziv. Kako u nas također pušu razorni vjetrovi populizma, na sve snažnijim valovima društvenih mreža i internetskih ‘stručnjaka’, nije čudno što se stvorilo takvo ozračje “neš’ ti posla, daj da ti pokažem ja…”
Nogomet je, kao i novinarstvo (ne biste vjerovali je l’ po hrvatskim iskustvima) vrlo ozbiljan posao. Kako se kod nas devalvira, svjedoči institucija sportskog direktora. Uglavnom je svedena na rezervni položaj nekog trenera, svejedno je li smijenjen, ili se priprema da preuzme (nečiju) klupu. U inozemstvu je sportski direktor stručna vodilja i svojevrsna duša kluba. Za takve pozicije se ljudi posebno školuju, a kroz vrijeme i djela postaju jedna vrsta lidera kluba.
Istinski sportski direktori ne razmišljaju da bi sjeli na klupu. Oni biraju trenera i zajedno s njime stvaraju momčadi koje će ispuniti ambicije kluba. Kako su treneri ograničenog vijeka trajanja, sportski direktori promišljaju dugoročnije selekcije kako igrača tako i trenera. Kao takav, sportski direktor prerasta u ključnog čovjeka kontinuiteta struke, selekcije, igračkog kadra, a po čemu je neki klub prepoznatljiv. I (ne)uspješan. Koliko su takvi direktori važni vlasnicima svjedoči i ogroman utjecaj na proračun kluba, kroz transfere i razliku ulaganja i profita.
Prije koji tjedan u Sevilli se zato najviše plakalo za jednim odlaskom. Ramon Rodriguez Verdejo, zvani Monchi, 48-godišnjak je koji je od 2000. bio sportski menadžer Seville. Prije toga je bio devet godina uglavnom rezervni vratar. Kad je započeo kao sportski direktor, Monchi je u zadatak dobio ustrojiti omladinsku školu koja će stvarati igrače za prvu momčad i potom za prodaju. Uz to trebao je razviti skauting, prvo u Španjolskoj, a potom i šire. Koliko je sve to dobro (u)radio kazuje lanjsko stopiranje odlaska od strane kluba i to klauzulom od 5 milijuna eura. Prije par dana Monchi je napokon ostvario iskorak. Potpisao je za Romu, manje zbog novca (Sevilla je mogla to parirati), ali više zbog zasićenosti sredinom, odnosno zbog novog dokazivanja.
Dubok trag
Moreno, Navas, Sergio Ramos, Reyes, Adriano, Dani Alves, Julio Baptista, Luis Fabiano, Negredo, Kondogbia, Kanuote, Bacca, Gameiro, Rakitić, samo je dio imena onih igrača koje je Monchi “otkrio” kad su bili manje poznati ili čak anonimni, uz pomoć 700 skauta koliko ih danas ima njegova mreža. S tim igračima Sevilla je osvojila 11 trofeja, a njihovom prodajom podigla klub na višu razinu uz 300-tinjak milijuna eura profita.
To je trag kojeg je Monchi ostavio u Sevilli i zbog kojeg su pretužni klub i navijači što je otišao. Na više ili manje uspješan način sportski direktori se tako bave svojim (pre)važnim djelokrugom rada. U HNL-u, niti u dimenziji kojoj pripadamo, a niti u strukturi poslova ne raspoznajemo sportske direktore, kamoli njihovu uspješnost. Upravo zato jer smatramo da svi mogu raditi sve, pogotovo po pitanju struke. Zato nam ona i sve više kaska pod teretom populizma. Kada je on još iz stručnog miljea, onda je to zalog svaštarenju...