Bio je topao lipanjski dan 2013., stubama se iz Dinamove uprave spuštao Ivan Tomečak. Sunčane naočale trebale su sakriti i pokoju suzu, ali teško su mogle išta skriti, emocije su bile prejake.
- Istina je, idem u Rijeku. Napuštam svoj Dinamo i idem tamo gdje ću igrati. Nije mi lako, ali morao sam tako odlučiti, to je najbolje za moju karijeru - kazao je Tomečak podno maksimirskih “štengi”, zaputivši se u novu avanturu.
Tko bi tada rekao da će to, na neki način, biti početak uspinjanja ove današnje Rijeke. Jer, kad gledamo Rijeku tri godine kasnije, nema dvojbe, dinamovci su joj dali elan, vjetar u leđa, Dinamovi igrači, kojih je proteklih godina na Kantridi i Rujevici bilo “brdo”, dobrano su pomogli da Rijeka dođe do razine na kojoj je danas. Uz Tomečaka tada je put Rijeke krenuo i Nikola Pokrivač, iz Lokomotive su stigli Maleš i Boras. Kasnije i Krstanović te, naravno, Kramarić, koji je u Rijeci procvao, igrački sazrio, postao jedan od najboljih riječkih napadača u povijesti. Napravio je veliki transfer u Leicester, od kojega su korist na kraju imali i Rijeka i Dinamo, jer takav je bio “deal”, Dinamo je dobio postotak toga transfera.
Jedno je vrijeme Rijeka kolokvijalno nosila naziv Dinamove “filijale”, jer igrači koji nisu u Dinamu imali mjesta postali su vrlo važne figure u Kekovoj momčadi. I, mora se priznati, napravili dobar posao. Od svih njih iz tog prvog ešalona danas je na Rujevici jedino Lokos Maleš, uz Franka Andrijaševića, zadnjega koji je stigao iz Dinama u Rijeku, ovoga ljeta.
Andrijaševića i milijun i pol eura Dinamo je dao Rijeci za Leškovića, koji je ionako, zbog neslaganja s upravom kluba, bio na izlaznim vratima Rijeke. Spominjemo to zato što je Lešković jedini Rijekin igrač iz Miškovićeve ere koji je došao u Maksimir. A nije da nije bilo interesa...
Recimo, nije tajna da su Modri u više navrata “ganjali” Močinića, međutim, Rijeka ga nije pustila. Najbliži je bio Marin Leovac. Koji dan prije no što je otišao u PAOK bio je već na korak do Dinama, praktički, sve je bilo riješeno. No, u zadnji tren je Damir Mišković potegao ručnu, rekao mu “možeš otići, ali ne u Dinamo”. I Leovac je završio u Grčkoj! Najnoviji je slučaj Filipa Bradarića, oko kojega Dinamo već dulje “napipava”, nije tajna da bi ga Modri voljeli vidjeti u svojim redovima. No, budući da je u zadnje vrijeme postao važan faktor Kekova stroja, teško da će se i taj transfer ostvariti.
Dinamo dao Rijeci Štefa Lamzu
Vremena su se, dakle, definitivno promijenila, nekad su Riječani “pješice” odlazili u Dinamo, čim su dobili priliku. Recimo, baš u doba onog najžešćeg rivaliteta s kraja devedesetih, dok je Rijeka bila gotovo “egal” s Modrima, gotovo svi koji su na Kantridi odskočili otišli su u Maksimir. Prije svih Mario Tokić, potom Jasmin Agić, Renato Pilipović, Boško Balaban pa Andre Mijatović i Damir Milinović. Kasnije, nakon što je Modrima zabio za pobjedu u Maksimiru, Rijekin je dres Dinamovim zamijenio i Davor Vugrinec. Vratimo li se još malo u prošlost, u osamdesete, sjetit ćemo se dakako Mladena Mladenovića, Nebojše Malbaše, Zorana Škerjanca, zatim i Saše Peršona.
Uvijek su Riječani imali “predstavnika” u Dinamu, vrlo često i Dinamo “svog čovjeka” na Kvarneru. Dala je Rijeka Dinamu i Stojana Osojnaka, kao što je Dinamo njoj dao Štefa Lamzu, Fabijana Komljenovića, Dubravka Pavličića ili Hrvoja Štroka. Mitu, Mikić, Jertec, Alispahić, Lima... Dinamovci su se na Kantridu i Rujevicu otišli dokazivati, Riječani su u Dinamu radili iskorak u karijeri. Danas su rivali, toga je sve manje, Maleš, Andrijašević i Lešković ostali su zadnji “dinosauri”. Do neke nove prilike i novog odnosa snaga.