Želim nastaviti tamo gdje je stao Zoran Mamić, koji je stvorio vrlo dobru momčad. Potrudit ću se da budemo još bolji, želim nadograditi igru i momčad te držati trofeje. Imamo kvalitetan kadar, a očekujem da Dinamo nastavi igrati atraktivno. Zna se koji su ciljevi: dvostruka kruna i nastup u Ligi prvaka!
Bile su to prve riječi Zlatka Kranjčara kao Dinamova trenera, prije točno godinu dana. Ustoličen je Cico kao klupska legenda, bio je to “povratak kući” uz rečenicu: “Sve što je bilo ostaje iza nas, okrećemo novu stranicu.” I tako je Cico krenuo u Moravske Toplice, baš kao što će godinu dana kasnije na isto mjesto svoju momčad povesti Ivajlo Petev. I promijenilo se štošta u tih godinu dana.
Mamić otišao naprasno
Recimo, onu Cicinu rečenicu o dvostrukoj kruni tada smo jedva zabilježili, prošli smo kraj nje ni ne primijetivši je. Obična fraza, nešto što se, ionako, podrazumijeva. A u Ligu prvaka malo je tko vjerovao. Evo, 365 dana poslije, Dinamo u Sloveniju na pripreme ide kao gubitnik obje krune, jedino je tu Ligu prvaka dohvatio, ali nakon svih stresova i razočaranja koja su potom uslijedila, nje se malotko i sjeća.
- Napadači nisu u formi, moraju zabijati iz polušansi. Trebam killera - zavapio je tada Cico, polemizirao žustro o tome i s klupskim vodstvom poslije ručka u hotelu Livada, nezadovoljan time kako Hodžić i Henriquez izgledaju na treninzima i u prvim utakmicama. Sjećamo se kako je Hodžića gurnuo na krilo, baš na stranu na kojoj je upeklo sunce, a Hodžić je bio, nekako, lijen, nezainteresiran, kao da mu se baš i ne da igrati na toj poziciji.
- Sve ja vidim - rekao nam je tada Cico.
Ćoriću je, javno je to rekao, namijenio broj 10, da mu bude “Prosinečki” ove generacije, nadao se povratku Pivarića nakon teške ozljede, tek je reprezentativni bek hvatao zrak, vjerovao je da Pjaca i Rog neće biti prodani do zadnjeg trena, baš su koji dan kasnije stigli s Eura u Francuskoj. Jedino što Cico tada nije imao bilo je - vrijeme. Zoran Mamić otišao je naprasno kad su pripreme već počele, Cico je konce hvatao u hodu, selektirao momčad u kojoj je imao više od 30 igrača. Tako je previdio Franka Andrijaševića, dao je priliku Damiru Šovšiću, Andrijaševića nije vidio u toj priči. Danas znamo koliko je pogriješio, on i oni koji ga nisu upozorili...
Sukob na sukob
Ivajlo Petev godinu kasnije u Moravske Toplice stiže s drugog mjesta. Bez Pjace, Roga, Eduarda, Machada... S još uvijek uspavanim Henriquezom, Hodžićem koji se proljetos jest raspucao, ali kuknjava “Želim napadača!” nije se promijenila, to je pozicija koju Modri i dalje užurbano traže. Od onih koje Cico nije imao, Petev ima Sammira i Guilhermea. S kojima ne zna što bi, bi li se smijao ili plakao.
Ima i Ćorića, s kojim je tiha misa, sukob na sukob. Momak koji je prije godinu dana došao u Sloveniju kao “Prosinečki” ove generacije danas je u drugom planu. Krivicom mnogih, svojom najviše, ali to je već druga priča. Ima Petev i Fernandesa, s kojim također ne zna bi li se smijao ili plakao. Otpisani se vratio, za godinu dana istječe mu ugovor, kako ga uklopiti i što s njim činiti? Ono što Petev ima, a Cico nije imao jest i - vrijeme.
Već je dosta u Dinamu, ima uvid u situaciju, ne mora ekspresno slagati momčad. Ipak, za razliku od Kranjčara, Petev nema toliko povjerenje okoline i javnosti. Možda većina nije tada vjerovala u Ligu prvaka, ali je Kranjčar ipak ulijevao povjerenje, imao je autoritet i karizmu, vladalo je mišljenje da, ako itko može napraviti takav podvig, može on. Na kraju je i uspio. U uspjeh Peteva u ovom trenu vjeruju tek rijetki, za što se uopće uhvati, na čemu gajiti optimizam? Osim na tome da Dinamo ne može i ne smije izgledati lošije nego na proljeće.
Vratiti trofeje
Kad se sve zbroji, Petev danas ima težu situaciju nego Cico prije godinu dana, u Moravskim Toplicama neće morati raditi samo na formi već i na vraćanju samopouzdanja momčadi, poboljšati joj krvnu sliku. I, dakako, vratiti trofeje u Maksimir, to mu je zadatak, a u njegovu slučaju priča o dvostrukoj kruni ne zvuči nimalo nebitnom i usputnom.