Deklarativno je Zdravko Mamić zatvorio vrata s vanjske strane i u Dinamu i u Hrvatskom nogometnom savezu, ali njegov duh i dalje sjedi za stolom u maksimirskim salonima i Hiltonu, gdje je bio prvi zdesna Davoru Šukeru. Gdje je otišao Zdravko Mamić? “U kino, od osam!” rekao bi jedan zagrebački vagabund. Ne zavaravajte se, gospodo, ne otvarajte šampanjac, nije otišao, takvi ne odlaze, niti će ikada otići! Gotovo sva pitanja o nogometu u Hrvatskoj vode do njega i samo on može odgovoriti na njih. Još uvijek.
Njegovo remek-djelo je nogometna akademija, sagrađena novcem zagrebačkih poreznih obveznika. Ali, za razliku od Bandićevih fontana, Dinamova akademija je tiskara novca, od koje Dinamo može vječno živjeti jer ima monopol nad mladim igračima iz cijele Hrvatske. Dinamo će, primjerice, od prodaje dvojice igrača, Pjace i Roga zaraditi više novca, oko 38 milijuna eura, nego što zaradi Podravka od prodaje Vegete (30 milijuna eura godišnje). U svakom boljem engleskom dućanu (“Rose”) od hrvatskih artikala možete naći samo Vegetu, a u Premiershipu, najboljoj ligi na svijetu, samo igrače Dinamove akademije (Lovren, Kranjčar, Modrić, Ćorluka, Eduardo da Silva). Pa ako je netko u ovoj državi zaslužio bonus, onda je to Zdravko Mamić. On ne prodaje hrastove trupce, nego nogometni talent, zapravo - zrak. I to vrlo skupo.
Iz Dinama neće otići Mamić, kao što nikada neće otići ni Ćiro Blažević.
Došao je na Silvestrovo 1980. godine i ostao zauvijek. Pokušali su “proluftati” plave salone još 1984. godine dovođenjem Branka Zebeca, ali Ćirinog se duha nisu uspjeli riješiti. Kao što će u Dinamu vječno živjeti i Stjepan Lamza, Slaven Zambata, Rudi Belin i ostali heroji iz ‘67., koji se “zdohajaju”, žive od obilne penzije od 1200 kuna kao marginalci, koje “gospon Fulir” oko Božića pozove na štrukle i rizling u “Okrugljak”, obeća im svu moguću pomoć, do večeri zaboravi na njih i posveti se - fontanama. Iz Dinama se nikada neće iseliti ni Cico Kranjčar, koji se, unatoč ožiljcima, uporno vraća. Kao Lesi...
Mamićev grijeh, veliki grijeh, što je podijelio nogometnu publiku, Dinamovu povijest, tradiciju i mnoga velika nogometna imena gurnuo je u zapećak, što je vladao pod geslom “Dinamo, to sam ja”. Osjećao se moćnim, jer Dinamo hrani najmanje tisuću ljudi. Ali je zavadio Dinamove navijače do te mjere da su se čak vadili i pištolji, i te će rane teško zacijeliti u ovom desetljeću.
Zapravo, na maksimirskim tribinama nikada više neće biti ozračja kao nekad. Mnogi mu zamjeraju averziju prema purgeraju, nije podnosio velikane poput Velimira Zajeca, Roberta Prosinečkog, Dražena Ladića, brusio je autoritet na Niki Kranjčaru, iza kulisa je ratovao sa Zvonimirom Bobanom...
Pokušavao je stišati glasove da je vladar hrvatskog nogometa, iako je to bila smiješna laž. Igora Štimca nije zaštitio, Niku Kovača je hladnokrvno “likvidirao”, Antu Čačića je odabrao... Treba li još čvršći dokaz da je neokrunjeni kralj hrvatskog nogometa. Njemu odani ljudi Božidar Šikić i Romeo Jozak stupovi su njegova sustava, njegov novac je svemoguć, a njegovi oponenti su beznačajni, osim medija, koji mu, osim nekoliko kućnih novinara, nikada nisu bili skloni. Ne govorim ovdje o regionalno obojenim fenomenolozima, nego o općem medijskom raspoloženju. U krugu europskih nogometnih mešetara stoji, ipak, u drugom redu, ali je u perfektnoj poziciji, jer ima dobre igrače i - što se u tim krugovima naročito cijeni - drsko je skup i nije škrt, kad on trži, svi se “vesele”. U nogometnoj džungli vješto je zaobilazio “nemani”; njegove metafore poput “kad se zmije budu šišale” obogatile su hrvatski jezik, a njegov “kapenzi” je upozorio poreznike da tamo doista stalno kaplje...
Za njegov rat s poreznicima nije me briga, nije prvi koji je želio preveslati državu, ali mu zamjeram što nije sagradio stadion, a imao je mogućnosti. Obrnuo je stotine milijuna eura, ali osim sitne kozmetike, za stadion nije učinio ništa. Nije sagradio ni veliku momčad, na igranje u Ligi prvaka gledao je tek kao premiju od deset milijuna eura i izlog u kojem će biti izloženi njegovi igrači. A imao je potencijal stvoriti momčad za finale Lige prvaka. Nisam mogao podnijeti njegov prezir prema medijima. Iako je obožavao pjesmu “nije u šoldima sve”, ponašao se kao da su šoldi svemogući. I počinio je fatalnu pogrešku, previše se približio politici...
Danas ne izgleda najbolje, izobličio se kao Dorian Gray, karakter mu se preselio na lice. No, iako se odrekao privilegija da fizički sjedi za “stolom danguba”, zaslužnih nogometnih djelatnika, koji kroje sudbinu hrvatskog nogometa, za svaku važniju odluku bit će konzultiran i svaki njegov prijedlog bit će izglasan - aklamacijom...