Sezona velikih očekivanja imala je sjajan uvod, Hajduk je nizao pobjede u srpnju i početkom kolovoza, ali danas, 70 dana od utakmice s Levskim, analize jasno govore da je Hajduk pod golemim rezultatskim pritiskom. Momčad visokih ugovora prepuna stranaca ne pruža ni igre ni rezultat koji se očekivao shodno uloženom. Još je veći problem što momčad nema mladih, perspektivnih igrača na čijoj će prodaji Hajduk živjeti nakon što se potroše novci od Vlašića. Strateški gledano, nije treće mjesto ono što najviše boli, jer Hajduk je i prije dvije jeseni bio trećeplasiran. Ali u međuvremenu je od prodaje igrača zaradio 100 milijuna kuna. U tri prijelazna roka počevši od siječnja 2016. prodali su Bijeli Milovića, Caktaša, Balića, Sušića, H. Milića, L. Kalinića, Šimića, Vlašića; sve najbolje što su imali. I što je ostalo? Da nije trećeg mjesta, ne bi nitko ni pitao, a ovako sve izlazi na površinu. Rezultat je uvijek pokretač razvoja, inicijator napretka. Hajduk je rezultatom isti kao i prije dvije sezone, ali više nema supstance koja obećava bolje dane...
Prije dvije godine Hajduk je u sastavu Kalinić - Juranović, Milović, Bilij, H. Milić - Jefferson - Maloku (Bencun), Sušić, Balić (Roguljić), Tudor (Maglica) - Vlašić istrčao na Poljud i pobijedio Lokomotivu zasjevši na prvo mjesto HNL-a. Tog 24. listopada 2015. Bijeli su slavili 2:1 pogocima Sušića i Tudora, a navijači su snivali šampionske snove. Nije te godine Hajduk prošao po onoj rugalici da euforija živi do Velike Gospe. Ne, Hajduk je od Velike Gospe krenuo sa serijom rezultata. Ispali su Bijeli u kvalifikacijama Europske lige od Libereca, međutim u prvenstvu su nizali seriju uspjeha. U 10 utakmica uzeli su 26 bodova, momčad je rasla sve do prvog mjesta.
Vodili do studenoga
U kakvim su uvjetima djelovali? Trener Burić koštao je Hajduk 12.000 eura (bruto) mjesečno, najskuplji igrači bili su Mijo Caktaš, Tino Sušić i Hrvoje Milić, za koje je klub mjesečno izdvajao po 170.000 kuna, imali su 15.000 eura mjesečne plaće. U taj je platni rang početkom studenoga te jeseni ušao i Nikola Vlašić. U najvišoj kategoriji nisu bili kapetan Milović ni reprezentativac Lovre Kalinić, koji je tek godinu dana kasnije došao do najvećeg ugovora u klubu. Prosječno izdvajanje kluba bilo je 50-ak tisuća kuna za igrače “više klase”, dok su mladi primali od 15 do 20 tisuća bruto. Bilo je tada, dakako, i promašaja poput Radčenka, kojeg se plaćalo 45.000 kuna mjesečno, ali danas su takva primanja donji limit plaćanja stranaca na Poljudu.
Zlatna prošlost - svijetla budućnost pic.twitter.com/cltCTJczoO
— HNK Hajduk Split (@hajduk) September 17, 2017
Hajdukova je momčad prije dvije jeseni koštala 1,4 milijuna kuna mjesečno. S prvog su mjesta pali početkom studenoga, ali do kraja su ostali u natjecateljskom ritmu na trećoj poziciji, s polufinalom Kupa kao proljetnim ciljem. Usto, u momčadi su se formirala dva 18-godišnjaka, Vlašić i Balić bili su igrači na čijoj je prodaji Hajduk mogao računati na milijunsku zaradu. Pored Balića i Vlašića, igrali su 19-godišnji Juranović i Maloku, afirmirao se tek godinu dana stariji Tudor... Momčad je imala balans domaćih i stranaca, tek su petorica igrača bili stranci, s tim da su domaći imali glavne uloge. Od Kalinića, Milovića, Milića, Balića do Vlašića.
Legija stranaca
Gdje je Carrillo u odnosu na Burića? S istim rezultatom dvostruko je skuplji, to je prva asocijacija. Ne samo zbog vlastitih mjesečnih primanja (20.000 eura), nego i zbog činjenice da u stožeru ima dva internacionalca. Carrillova momčad vrvi internacionalcima, čak je 11 stranaca u Hajdukovu kadru ove jeseni. Uglavnom igrača koji su u Hajduk došli dobro zaraditi, a pritom su njihovi CV-ovi uglavnom imali solidne reference. Ali kada se malo bolje zagrebe ispod površine, dođe se do spoznaje da su karijere na terenu gradili preko drugoligaških i trećeligaških momčadi po Europi. Ali - ugovori su prve klase. Danas najskuplji igrač (Radošević) košta Hajduk 30.000 eura mjesečno u neto iznosu, što je više od 330.000 kuna mjesečno u bruto davanjima.
Strašno skup pogon
Preko 200.000 kuna mjesečni je trošak za Borju Lopeza, igrača koji je stigao s pečatom Barcelone B. Futacs klub košta 200.000 kuna, Almeida je na sličnoj razini (185.000 kuna), a nekoliko igrača ima mjesečnu zaradu od 15.000 eura (Hamza, Savvas, Erceg), što je u bruto davanjima oko 170.000 kuna po igraču. U rasponu od 85.000 do 100.000 kuna bruto plaće nalaze se Said i Ohandza, kao i kapetan Nižić, koji je početkom godine produljio ugovor, ali logično je da skoči u platnom razredu jer je on jedini reprezentativac Hrvatske iz poljudskog kadra. U najnižoj platnoj kategoriji nalaze se igrači poput Šehića, koji primjerice košta 40.000 kuna mjesečno. Ni pričuve ne zarađuju manje od 25.000 kuna mjesečno (neto iznos). Jasno, nisu svi na tom nivou, postoje u kadru prve momčadi iznimke poput Jandreka sa stipendijskim ugovorom, ali jasno je da je financijska situacija na Poljudu trenutno dobra. Ukupni je trošak igrača i stožera nedvojbeno prešao 2,5 milijuna kuna mjesečno, a još treba dodati i sportskog direktora. Više nego dvostruko više u odnosu na jesen 2015...
Skup pogon, rezultat identičan prethodnicima, a kako su se Bijeli pripremili za tržište, što radi omladinska škola? To je najveći problem jer nakon rekordne prodaje Vlašića nema mladog igrača iz omladinskog pogona koji je blizu startne postave ili barem u kadru 18-orice. Najveći je potencijal Toma Bašić, koji krajem studenoga puni 21 godinu, ali od početka sezone odigrao je tek četiri utakmice. Hajduk u kadru nema mladog igrača koji bi brzo mogao na mercato, nema proizvoda za tržišni izlog.
Trener pragmatičar
Kup-dvoboj s trećeligašem Oriolikom bio je vatreno krštenje za Teklića i Nejašmića, dvojicu 18-godišnjaka iz B momčadi, ali Carrillo je pragmatičar i zna da ga trenutno samo rezultat vadi iz problema. Pragmatičar kod kojeg uvijek ima mjesta za iskusne, posebno u veznom redu.
Lokomotiva je prva utakmica u planu podizanja, odnosno spašavanja Hajdukove šampionske ambicije. Plan je dobiti četiri utakmice zaredom, četiri poljudska domaćinstva, od Lokomotive do Dinama.
Od filijale do središnjice, kako to kažu navijači Bijelih. Ali rezultatski je povratak lakše isplanirati nego strateški posložiti razvoj momčadi. Jasno, to je zadaća sportskog direktora Branca, koji je Poljud natrpao strancima za kojima nema značajne potražnje na europskom mercatu, a Hajduk i dalje mora živjeti od prodaje.
Puno posla Branca i predsjednika Kosa čeka u strateškom segmentu, ali rezultat Carrilla prvog ostavlja na “čistini”. Trener je taj koji neposredno “upravlja” milijunima.
Hajduk ima najviše stranaca u krugu velike četvorke
Nikada Hajduk nije imao toliko stranaca kao ove sezone, čak su 12 igrača Bijelih stranci, a usto Kožulj ima dvojno državljanstvo, hrvatsko i BiH. Hajduk ima i najviše stranaca od četiri kluba s vrha ljestvice, više čak i od Dinama, koji ima 11 inozemaca. Nije ni Rijeka daleko s desetoricom, dok je Osijek uvjerljivo ispod nivoa vodeće trojke, ima samo trojicu stranaca.
HAJDUK (12+1)
Lopez, Memolla, Fomitschow, Carbonieri, Said, Ohandza, Almeida, Hamza, Futacs, Šehić, Ismajli, Savvas + Kožulj (dvojno državljanstvo)
RIJEKA (10+2)
Zuta, Vešović, Mavrias, Davidson, Heber, Gavranović, Acosty, Matei, Črnic, Gorgon + Kvržić, Župarić (dvojno državljanstvo)
DINAMO (11+1)
Soudani, Sigali, Rrahmani, Lecjaks, Matel, Doumbia, Hodžić, Henriquez, Gojak, Olmo, Stojanović + Ademi (dvojno državljanstvo)
OSIJEK (3+1)
Hajradinović, Grezda, Lopa + Marić (dvojno državljanstvo)
U Top 4 Dinamo ima najviše mladih
Tko ima najveću perspektivu, kako igračku tako i financijsku? Uvjerljivo Dinamo jer u kadru prve momčadi, uglavnom među standardnim prvotimcima, Modri imaju čak osam igrača, a od njih je sedam izašlo iz omladinske škole Dinama. Hajduk ima petoricu igrača mlađih od 21 godine, međutim ove sezone nitko od njih ne bilježi kontinuitet nastupa, a najviše se očekuje od Tome Bašića, koji je zbog ozljede upisao samo četiri nastupa ove sezone. Osijek ima dva igrača selekcije U-21.
DINAMO 8
(Fiolić - 1996, Benković, Čorić, Gojak - 1997, Sosa, Knežević, Olmo, Moro - 1998)
HAJDUK 5
(T. Bašić, Bosančić, Ismajli - 1996, Letica - 1997, Kovačević - 1999)
OSIJEK 2
(Jambor, Bočkaj - 1996)
RIJEKA 0