Zagrebačkim ulicama tekla je Rijeka... Odraslo, nedoraslo, muško, žensko, djeca. Tisuće su milile prema stadionu, policija je bila spremna na sve. I na one koji su dolazili organizirano autobusima, automobilima, kombijima. Da, neki su se ohrabrili i krenuli prema Maksimiru tramvajem.
- Pa neće nitko tuči staru babu. Naprotiv, neki su mi dečki čak i čestitali naslov - govorila je gospođa u zrelim godinama, u Rijekinu svjetloplavom dresu s natpisom Franko na leđima.
- Mi smo parkirali kod Kvatrića, sjeli popiti koje pivo. Vidjeli smo neke momke kako nas promatraju, došaptavaju se. Ne znam jesu li što htjeli učiniti, možda smo se mi više bojali. Kao što vidite živi smo i zdravi - govorio je gospodin u jednoj od grupa koje su pješice, hrabro koračali prema zapadnoj tribini, onom dijelu koji je bio namijenjen Riječanima.
Slavili su Riječani, naslikavali se, bila je to, uistinu, povijesna utakmica.
- Korzo? Da, vraćamo se poslije utakmice kući, još ćemo dva dana slaviti pa idemo u Varaždin. A onda, kad uzemo i to, onda ćemo slaviti još nekoliko dana - poručio je, pak, Mladen iz Novog Vinodolskog.
Tisuće je bilo Riječana, neki kažu pet, neki šest, nije ni bitno, bila je to najveća ekspedicija u Maksimiru. Ne samo da su napunili jug i taj dio zapadne tribine, već je cijela ta priča podijelila Dinamov navijački puk.