Sad, kad ni matematika više ne poznaje formulu za čudo, kad je velikoj seriji došao kraj, dolazi trenutak podvlačenja crte. I kad se u Maksimiru okrenu oko sebe i sve se zbroji, sezona će se pamtiti tek po dva-tri veličanstvena detalja, sve ostalo bila je muka, na neki način i agonija. Zapravo, sad kad je gotovo, u Dinamu možda mogu žaliti što nije završilo i prije, dobili bi na vremenu, ranije se okrenuli stvaranju momčadi za povratak na vrh.
Ovako, stalno je tinjala neka nada u preokret, u Rijekino posustajanje, Dinamo je bio zaokupljen tom borbom. Premda je još od jeseni bilo jasno da Dinamo ove sezone nije zreo za naslov i da bi suprotno nogometnoj logici bilo da se Modri, uza sve minuse koje su imali, uspiju na kraju dovući do naslova. No, nada je postojala, teorija je bila vrlo živa, a dok je tako, sportski je ganjati naslove i prkositi toj logici. Ipak, slabosti je bilo previše da bi ih se nadišlo.
Evo i deset glavnih razloga zašto je završila Dinamova era:
1) ODLAZAK ZORANA MAMIĆA
Bio je to šok s dugoročnim posljedicama. Bio je trener tri godine, imao kontinuitet, a držao je 'nekoliko zidova' kluba. Njegovim naprasnim odlaskom, momčad je ostala u raskoraku, trebalo je brzo reagirati, ustrojiti novu stručnu hijerarhiju, napraviti dodatnu igračku selekciju u samo nekoliki tjedana. U Zoranu Mamiću kao treneru oprečna su mišljenja, kao i o mnogim trenerima, ali funkcionirao je odlično s ovim igračima, kao i oni s njime, (s)rasli su međusobno i igrači su se i njegovim odlaskom našli na 'brisanom prostoru'.
Novi trener, nova pravila ponašanja, novo privikavanje, nakon tri godine ustaljenog ritma. Ne samo to, Mamić mlađi bio je važan i u formiranju klupske, sportske politike, njegova se riječ slušala, a njegovim odlaskom, pogotovo u kombinaciji sa situacijom Zdravka Mamića, i u tom je segmentu nastala praznina, kaotična situacija, mnoge su se odluke donosile brzo i 'na prvu'. Sve je to imalo velike posljedice na Dinamovu sezonu, vjerojatno i puno veće no što je itko u startu očekivao.
2) TRENERSKA LUTANJA
Odlazak Zorana Mamića otvorio je, jasno, druge rupe. Dinamo je brzinski morao dovesti trenera za 'instant rezultat', odabir je pao na Cicu Kranjčara. On je uspio u najvažnijoj stvari, 'spasio' je europsku sezonu i dogurao Modre do Lige prvaka. Sad ispada da su te dvije spomenute najbolje utakmice upravo iz njegovog kratkog mandata. Međutim, od prvih dana bilo je očito da on neće dugo biti ovdje, da nije dugoročno rješenje. Što zbog svojih navika i trenerske filozofije, što zbog klupskih razmišljanja. Pa, iako se rastanak mogao očekivati, Modri ga nisu dočekali spremni. Bjelica, koji je i ranije bio 'prvi pick', pobjegao je u Poljsku, privremenu ulogu dobio je Sopić, da bi konačan izbor bio Petev. No, Bugarin se nije najbolje snašao u maksimirskim problemima i počeo se njihati na škripavom mostu. Nije uspio pronaći dobitnu formulu, a svoj gard koji je znao pokazivati u javnosti, nije prenio na momčad. U najvažnijim susretima njegovi su igrači bili ispod kvalitete i razine na kojoj su trebali biti, lutao je, rotario momčad, na kraju potpisao kapitulaciju.
3) SAMOUVJERENOST NA GRANICI BAHATOSTI
U Dinamu, zapravo, unatoč svemu dugo nisu uopće prihvaćali mogućnost da im Rijeka može oteti naslov. Vjerovali su u svoju nepobjedivost i dominantnost, uzdali se da momčad Matjaža Keka ne može čitavu sezonu odraditi u istom ritmu, slijepo se vodeći mišlju da oni, Dinamo, moraju proigrati te da će u Rijeku u derbiju, kad bude 'stani-pani', ponovno dotući. Sad je već legendarna ona Jozakova izjava kako Rijeka ne treba graditi tribinu za Ligu prvaka, jer joj neće trebati, a u toj izjavi, zapravo, oslikano je razmišljanje većine ljudi u Maksimiru, koje je opio i dojam na početku sezone kako Rijeka rasprodaje momčad i kako neće biti konkurentna u borbi za naslov. U biti, u Dinamu su tek nakon zadnjeg remija na Rujevici, kad su samo zahvaljujući Soudanijevoj majstoriji izbjegli poraz, shvatili da nema šale i da bi naslov mogao izmaknuti. Ali, tada je bilo kasno za ozbiljne promjene.
4) SLUČAJ ANDRIJAŠEVIĆ
Odlazak Franka Andrijaševića na Rujevicu zapravo je posljedica sve ovoga prije navedenoga. Zlatko Kranjčar nije imao previše vremena isprobati i analizirati sve igrače koje je imao na pripremama, Andrijaševića nije prepoznao. U krizi rukovođenja nastaloj Mamićevim odlaskom nitko nije preuzeo odgovornost i presjekao da Franko mora ostati, a iz ove samouvjerenosti i bahatosti proizašla je odluka da on može otići u redove najvećeg rivala jer, taj rival, dakle, neće biti prijetnja niti s Frankom niti bez njega. Dakako, nikad nećemo znati što bi bilo da je Andrijašević ostao u Maksimiru, bi li dobio šansu kraj Ćorića, Gojaka, Antolića, Pavičića..., bi li imao približno ovakvu sezonu ili bi potonuo, bi li bio zadovoljan mrvicama i sporednim ulogama, možda u Dinamu nikad ne bi doživio takav uspon. U svakom slučaju, pokazalo se, u Rijeku ga Modri nisu smjeli pustiti, to se pokazalo jednim od ključnih propusta. Matjaž Kek iz njega je uspio izvući maksimum, uklopiti ga u savršen sustav i dobio je igrača prevage, najboljeg igrača HNL-a.
5) ODLASCI VAŽNIH IGRAČA
Prvo Marko Pjaca, zatim i Marko Rog, konačno i vratar Eduardo. Tri važna, kvalitetna igrača napustila su Modre u trenucima kad je zamjenu teško pronaći, kad tržište više ne nudi puno. Doduše, za takve je igrače klubovima poput Dinama i inače teško pronaći zamjene. U redu, Pjaca je programirano otišao, Eduardu se otvorila prilika života, no, s Rogom je možda trebalo pričekati. Tako sad izgleda, ljetos se tih 16 milijuna učinilo kao prilika života, koju treba prigrabiti. Eduardov odlazak donio je probleme na 'crti'. Jer, otišao je ranije i Ježina, Livaković je bio ozlijeđen, u vatru je morao mladi Šemper. Talentiran jest, no, stao je na gol u trenucima dok je Dinamo tražio izlaz iz krize, pa u Ligi prvaka, u klubu sami nisu znali trebaju li stati iza njega ili ne, na kraju su ga poslali u Lokomotivu. Livaković je imao dobru sezonu, postao reprezentativac, no šteta je što je mladi Šemper tako brzo 'potrošen'. Ukupno gledajući, supstanca koja je ostala u Maksimiru sama po sebi nije bila toliko kvalitetna kako se u prvi mah činilo.
6) SLUČAJ SAMMIR
Odigrali su u Maksimiru i zimus na krivu kartu. Plan je bio dovesti igrača prevage, veliko ime, čovjeka koji će sam po sebi biti poruka Rječanima. Sammir, igrač čiji nogometni talent nikad nije bio upitan, ali sve ostalo jest, trebao je biti misionar novog naslova prvaka. No, pretvorio se u tužnog antijunaka ovog modrog proljeća i dodatno pojačao dojam kako u Maksimiru lutaju kad su sportska politika i vizija u pitanju. Nespremni Sammir trebao je biti adut baš za utakmice s Rijekom, prevaga, a pretvorio se u ponajveći problem. Ne samo da je i kraj sezone dočekao nespreman i da je pitanje hoće li ikad više biti spreman, nego je počeo isijavati i nezadovoljstvo, došao u sukob s trenerom, a njegov dolazak ugasio je igrački talent Ante Ćorića koji je proljeće, dok je igrao, uglavnom proveo na lijevom krilu. Niti Guilherme se nije pokazao kao prevaga ali, ajde, on je mlad i od njega se nije ni očekivalo da odmah presudi prvenstvo. Od Sammira jest, a on je bio daleko od toga.
7) OZLJEDE I FORMA
Uza sve to, imali su Modri tijekom sezone i puno zdravstvenih problema. U usporedbi s Rijekom čak i mnogo više. Krenulo je ljetos. Pivarić se tek vraćao nakon teške ozljede, dugo hvatao formu, Lešković je izgubio čitavu polusezonu, a gotovo da nema igrača koji barem neko vrijeme nije izbivao s travnjaka. Stojanović, Matel, Antolić, Livaković, Henriquez, Pavičić, Ćorić..., da ne govorimo o Benkoviću i Sigaliju čiji se izostanak ovog proljeća jako osjetio. Na to se nadovezala i promjenjiva forma gotovo svih igrača. Ozljede i rotacije, velik broj utakmica na jesen, nisu bili saveznici, teško je, zapravo, istaknuti igrača (osim Livakovića koji je držao standard) koji je čitavu sezonu odradio na visokoj razini. Soudani je imao svoje bljeskove i majstorije, Hodžić je proljetos zabijao, ali ne u derbijima, Antolić je imao dobrih i loših razdoblja, Gojak je bljesnuo pa nestao, Šitum, Ćorić, Olmo također... Previše oscilacija, premalo dobrih igrača u pravoj formi.
8) PREVIŠE MLADIH IGRAČA
U končnom boju, u trenucima kad se lomilo prvenstvo i momčad je trebala iskoristiti šanse koje je ponudila Rijeka, bilo je u svlačionici premalo iskustva. Dinamo je imao isuviše mladih igrača na jednom mjesto da bi mogao parirati Riječanima. Još na zimu u Maksimiru su najavljivali da će na proljeće mladi dobiti šansu, da se uz lov na naslov Dinamo priprema za ljeto 2018., koje svakako želi dočekati kao prvak i hvatati Ligu prvaka u novom sustavu natjecanja. Stoga, nije baš da je sve bilo stihijski, ima tu nekog plana, vidjet ćemo u skoroj budućnost koliko je imao smisla. Ali, bilo je utopijski očekivati da će ti klinci biti prevaga u trenucima kad treba dodati gas, pojačati pritisak na Rijeku i prelomiti ključne utakmice u svoju korist. Neki od njih najavili su da bi mogli iduće sezone iznijeti veći teret, neki su ostali dužni, neki se nisu do kraja isprofilirali. Ovo im je sigurno velika škola, ako će je u idućoj sezoni znati naplatiti onda će ovaj gubitak naslova imati i svoju pozitivniju stranu.
9) LOŠI NASTUPI U DERBIJIMA
Kazat će u Maksimiru kako su bodovno na razini prošlih sezona, čak i bolji. Matematički je točno, međutim, za razliku od prijašnjih godina Modri nisu bili dovoljno uvjerljivi u najjačim utakmicama, u derbijima. Premda su dosta bodova gubili na tzv. malim utakmicama, poput Koprivnice ili remija s Istrom u Maksimirom, u neočekivanom porazu od Osijeka na svom terenu, Modri su kao rijetko kad bili slabi u dvobojima s Hajdukom i Rijekom. U dosadašnjih sedam susreta s ta dva kluba, od ukupno 21 boda, uzeli su samo devet. Dvaput su pobijedili Hajduk, jednom remizirali sa Splićanima i dvaput s Riječanima. Upravo je na proljeće proteklih sezone Dinamo najdojmljiviji bio u tim utakmicama, sjećamo se kako je Rijeka znala uraganski padati pod topotom modrih trupa, no, ove sezone maksimirska je momčad zakazala. Poraz od Hajduka u Maksimiru, jedviti remi na Rujevici, slika su ovog Dinamovog proljeća, sjećamo se i da su Bijeli u prosincu na Poljudu pali tek u sudačkoj nadoknadi. Prvenstvo se, kažu, dobija na malim utakmicama, Dinamo je ovo izgubio na derbijima.
10) RIJEKA JE IPAK BILA BOLJA
Moglo je biti na početku, ali neka je i na kraju, za gubitak Dinamova naslova zaslužna je, naravno, i Rijeka. Momčad Matjaža Keka bila je najbolja čitavu sezonu, nadigrala je Dinamo u gotovo pet od šest međusobnih poluvremena, pokazala je da se zna nositi s pritiskom koji je rastao kako se bližio kraj. Izdržali su Riječani sve prepreke, dječje bolesti ostavili iza sebe, iskoristili Dinamove slabosti i uzeli trofej. Poruka koju su Riječani poslali mogla bi i Dinamu biti pouka, još jednom smo se uvjerili kako je za rezultat važan kontinuitet, vizija, strpljenje i, prije svega, kvalitetan stručnjak na klupi. Dinamo je trajao na vrhu 11 godina, vizije su se mijenjale, klub je rezultatski bio uspješan, sa Zoranom Mamićem uhvatio je i taj kontinuitet, no tome je kraj. Sad treba dalje, u potragu za izgubljenim naslovom. Slijede prestrojavanja i preraspodjele u Maksimiru, možda i riječki primjer može poslužiti u odgovoru na pitanje kojim putem krenuti.