“Prošle sezone smo ulazili u utakmicu i znali smo da ćemo pobijediti”, rečenica je koju je izrekao Marko Vešović nakon remija protiv Intera koja puno govori o samopouzdanju od kojeg je pucala prošlosezonska momčad.
Rijeka je odigrala sezonu kakva će se teško ponoviti i prvi put u klupskoj povijesti donijela na Kvarner dvostruku krunu, Bijele je lani nosila samouvjerenost zbog koje su redovito negativne rezultate okretali u pobjede kada se situacija činila izgubljenom, imala je ta momčad onu neku silinu, energiju i sinergiju za koju suparnici nisu imali odgovor, koja je, uz neospornu kvalitetu na kraju možda i bila presudna da izdrže utrku s Dinamom i osvoje titulu.
Matjaž Kek
Sada se to izgubilo, emotivno pražnjenje bilo je veliko i koliko god HNL imao dobrih stvari i afirmirao sjajnih igrača, treba biti realan i reći da mnogi u domaćem prvenstvu više teško pronalaze način za izvući motivaciju.
Nerealna očekivanja
Naravno, nešto je i do kvalitete, zdrava logika nameće da je nemoguće odmah i bez većih ulaganja nadomjestiti igrače čiji su transferi donijeli više od deset milijuna eura u riječku blagajnu. Onaj Romana Bezjaka, prije nego se vratio na posudbu, donio je Rijeci 2,5 milijuna eura, Andrijaševićev je bio težak 3,8 milijuna eura (dio je išao Dinamu), Mitrovićev 4,2 milijuna eura, dok je Stefan Ristovski prodan za 2,5 milijuna eura...
Rijeka se, sasvim razumljivo, drži politike koja je do sada davala rezultate, ali je na neki način postala žrtva vlastitog uspjeha. Jednostavno nije bilo realno očekivati da će svaku put pogoditi s pojačanjima koja su stigla bez odštete (Ristovski, Bezjak…), odnosno da će neki odmah opravdati ulaganje kao što je to prošle sezone bio slučaj s Elezom, Gorgonom ili Andrijaševićem. Na to se nadovezala i slabija forma nekih igrača…
Zapravo, ove sezone je Rijeka prodala samo tri igrača sa statusom prvotimaca, ali Kek je praktički izgubio petoricu koji su bili itekako bitni za Rijekinu igru. Andrijaševića, Bezjaka i Ristovskog koji su ostvarili transfere, Vešovića kojeg je iz napadačke vratio u zadnju liniju, odnosno Gorgona koji je malo igrao na prošlosezonskoj poziciji na lijevom krilu. Iako su neki pokazali određene kvalitete, profil Hebera ili Acostyja ne odgovara načinu igre s kojim je Rijeka lani došla do titule.
Franko Andrijašević
U momčadi čija je igra obilovala automatizmima, Andrijašević je bio jezičac na vagi, onaj koji je rješavao utakmice poput subotnje, ne uvijek isključivo golovima, već i smislom za suradnju, za zatvaranje suparničkih napada, inteligentan pritisak na zadnju liniju… Zov inozemstva bio je prejak da bi ostao.
Roman Bezjak
Slovenski reprezentativac jednako je kvalitetno igrao u ulozi prve špice i krilnog napadača. Njegova silna količina trke, duela i visokog pritiska, uz Vešovića na drugoj strani, bila je itekako važna za igru Rijeke u smislu brzog oduzimanja lopte i tranzicije zahvaljujući kojoj su Riječani stalno bili u gol šansi. Otišao je nakon što mu je istekla posudba.
Stefan Ristovski
Iako je bio desni bočni, više je vremena provodio u suparničkom kaznenom prostoru nego u vlastitom. Sjajno se nadopunjavao s Vešovićem na desnoj strani, njegov impuls iz drugog plana donosio je Rijeci prodornost kojom su Bijeli lako radili višak. Bio je u zadnjoj godini ugovora, a zovu Sportinga (financijskom i igračkom) nije mogao odoljeti.