Autogol Adriana Šempera, kad si je paradom sam loptu ubacio u mrežu, simbolički je stavio točku na “i” neuspjelog eksperimenta ovogodišnjeg Dinamova ulaska u Ligu prvaka.
OK, Dinamo je jedanaestu sezonu zaredom u europskoj jeseni, što je uistinu pothvat vrijedan divljenja, no to nikome ne daje za pravo da elitno klupsko natjecanje tretira kao “važno je sudjelovati”. Stavit ćemo u izlog nezrele, zelene igrače da se u Ligi prvaka kale i stječu iskustvo... za što? Za prodaju u lige Petice?
To je elementarno nepoštivanje natjecanja i narušavanje biznis-modela u kojem organizator (UEFA) izdašno u milijunima plaća sudionicima članstvo u eliti. Kao da na Olimpijske igre pošaljemo juniorsku reprezentaciju u rukometu ili košarci da se “kali” i bude “topovska hrana”. UEFA daje milijune da bi dobila spektakl, a ne radionicu za početnike.
Eksperiment Šemper je primjer nepoštivanja sportskih kriterija. Dečko najavljen kao “projekt sa šest nula”, koji u životu nije obranio ni dva prvoligaška udarca, stavljen je kao gumeni lutak da čuva Dinamova vrata protiv najboljih europskih strijelaca. I naravno da ne može pomoći i obraniti ništa, nego upravo suprotno, isijava strah i nesigurnost koji se poput virusa šire po ostalim linijama. Vrhunski sport strogo kažnjava preskakanje razreda.
Svjestan da je nedorastao izazovu, svaki njegov pokret odaje zebnju “samo da lopta ne ide prema golu”. Protiv Juventusa su kroz njega prošle praktički sve lopte upućene u okvir. Da ne potenciramo kako su Šemperove reakcije u početnim minutama usmjerile derbi na Rujevici i kumovale “petici” od Rijeke. Kažu, pustite dečka, premlad je za kritike. Ako nije premlad da zarađuje 200.000 eura godišnje, nije premlad ni da bude pod povećalom učinka.
Brojke ne lažu - u tri ozbiljnija ispita (Lyon, Rijeka, Juventus) primio je 12 golova. Koliko još treba da bi se “istesao”? Kranjčar i Sopić već su neslavno platili taj “projekt”. Koliko još trenera treba istrpjeti “stjecanje iskustva”?
To je pitanje i za Dinamovu vratarsku struku, za one koji donose takve procjene. Zbog čega Dinamo, u svemu neprikosnoven u Hrvatskoj, od Ladića i Butine nije imao vratara koji bi bio klasa za A reprezentaciju?
Šemper je nakon Juventusa nezrelo dječački priznao da je ispunio san time što je zamijenio dres s Buffonom i vidio kako izgleda puni Maksimir. Kao da je onaj mali pratitelj igrača na predstavljanju, impresioniran što vidi velike face, a ne profesionalac. Kao kad je trener Jurčić ostvario san i za “selfie” uhvatio Mourinha u kravatu.
Eto, užicao je Buffonov dres, san je ostvario i to je valjda kraj avanture. Kao i nedorasli Željko Sopić kojem se ukazala prilika da vodi momčad nasuprot Allegriju, a svoju avanturu završio je riječima: “Nakon 2:0 već sam se okrenuo vikendu i Hajduku…” Hej, odustao je od utakmice nakon pola sata pred punim tribinama dok vodi momčad protiv Juventusa, jednom u životu i, prema svemu sudeći, nikad više. Zar su i gledatelji za svoje, ne baš jeftine ulaznice, trebali odustati nakon samo pola sata?
Profesionalci iz Juventusa na terenu i talijanski mediji nisu imali milosti za takve Dinamove autogolove. Čemu onda napadati UEFA-u i bogate klubove koji zbog takvih poteza ne žele više “male i nedorasle” u svom društvu?