Malo mu je značila činjenica da su ga talijanski i francuski mediji proglasili najboljim igračem Monaca. Jest, branio je izvrsno, međutim jedina utjeha ostala je fotka s legendarnim Gianluigijem Buffonom...
- Nemam što biti sretan komplimentima s obzirom da smo ispali, ali opet: kada na kraju ovakvih 180 minuta staneš i promisliš, shvatiš da nemaš baš za ničime žaliti. Nismo bili ni blizu Juventusu, kojem samo možemo čestitati - pošten je i realan Danijel Subašić, koji se jučer javio s monegaških brda.
- Gledaš, analiziraš, konačno i igraš, ali ništa ne prolazi. Juve je stroj, filigranski posložena mašina u kojoj je napad ubitačan, a obrana - beton. Protiv takve momčadi možeš probati, dati sve od sebe. Ako zadovoljiš sve to, onda na kraju možeš biti zadovoljan.
Nakon 180 minuta, Danijel Subašić nema dvojbe:
- Talijani su Talijani, ali ovo je unaprijeđeni talijanski stil, koji izuzev tvrde obrane ima i nevjerojatna napadačka rješenja, ali i taktičke preformacije koje se prilagođavaju tijekom utakmice. Nisam ove godine igrao protiv bolje momčadi.
U toj momčadi, pritom, jedan Hrvat igra presudnu ulogu. Njegovo je ime, nema dvojbe, Mario Mandžukić.
- U ovome času postoje samo dva napadača koja me oduševljavaju i kojima ništa nije teško. Jedan od njih igra u PSG-u i zove se Cavani, a drugi je ova naša zvijer koja se odaziva na ime Mario Mandžukić, igrač koji na terenu savršeno personificira ovaj Juventus. Mi u napadu, a on u obrani, mi u defenzivi, a on pred mojim vratima. Kada ga gledam kako gilja, kako je podložan cijeloj momčadi, shvatim koliko je bitan ovom Juventusu, koji je s njim poseban i bolji. Pusti gol, zabio ga je jer je zaslužio.
Tko će biti prvak pitanje je koje se nameće samo po sebi...
- Premda će finale s Realom, kojeg očekujem u Cardiffu (razgovarali smo uoči uzvrata drugog polufinala, nap. p.) biti potpuno otvoreno, radi se o momčadi koja je prije dvije godine namučila i Barcelonu, a ujedno se dosad osnažila, postala je najkompaktnija i najčvršća u Europi. Juventus je barem ravnopravan Realu. I ako me već pitate, moram to kazati: Luka moj dragi, skužaj, ali ja u finalu navijam za Mandžu, ali i ponajviše za najboljeg vratara svih vremena, za mog idola - Gigija Buffona - zaključit će temu o LP-u Subašić, kojeg čeka dovoljna satisfakcija.
Monaco, naime, čeka naslov prvaka, kojeg će osvojiti već ovaj vikend, ako pobijedi a pritom PSG remizira ili izgubi, a ako ne u nedjelju, onda se fešta sprema već u srijedu.
- Pripreme traju, no prvo moramo odraditi zadatke kako bismo zaokružili čudesnu sezonu. Francuska titula i polufinale Lige prvaka dovoljan je razlog za sreću. Pogotovo meni, koji sa 32 godine čekam svoj prvi veliki naslov.
Prvi, ne i posljednji.
- Polako, pusti prvo da proslavim ovaj. Nego, nekako mi se ne javlja u zadnje vrijeme Gabrić, koji se zbog naše oklade mora ošišati na ćelavo, s obzirom da sam ga prestigao i ušao u polufinale Lige prvaka. Tonči, čekam tu fotku - nasmijao se Suba, razgovor zaključivši s pogledom prema reprezentaciji.
- U dogovoru s izbornikom donijet ćemo odluku. Odigrao sam 60-ak utakmica i ne znam koliko je nužno da putujem 15 sati do Los Angelesa. Za zdravlje nema brige, Hrvatska je sve, pričat ću sa šefom, za Island sam spreman, ali za Meksiko ćemo vidjeti - priča čovjek koji je polufinale proslavio u najdražem društvu: zagrljen s Mandžom i Buffonom, a Ćustićem na srcu. Danijel Subašić nikad ne zaboravlja...