Nakon svakog velikog natjecanja ostaje i velika dvojba. Je li rezultat reprezentacije ujedno i odskočna daska za transfere igrača te uspjehom ovjenčane selekcije? Ili je moguće da pojedinac napreduje unatoč slabom dosegu svoje nacionalne vrste?
Odgovor nije jednoznačan i nije uvijek isti, jer recentna povijest pokazuje da je zaista sve moguće, ali definitivno rezultat reprezentacije, odnosno osvojeni trofej nije preduvjet velikih poslova. Nije ni čudo poput ovog islandskog siguran preduvjet za uspjeh na mercatu. Jer bez obzira na to koliko Euro bio zanimljiv, klubovi-kupci dugo promatraju igrače i ne odlučuju se na kupovine na temelju dvije ili tri utakmice odigrane na europskoj smotri.
Iznimka koja ruši sva pravila jest Češka iz 1996. godine. Odigrali su finale Eura u Engleskoj, izgubili od Nijemaca, ali su se na kraju pokazali najvećim pobjednicima. Zašto? Zato što su Česi od malo poznatih igrača koji su nosili dresove praških rivala Sparte i Slavije dobili, za njih, odlične i unosne angažmane u inozemstvu.
Grci bez vrhnja
Karel Poborsky, apsolutno najveći hit Eura, prešao je iz Slavije u Manchester United za 5 milijuna eura, istu je svotu dosegao i Patrik Berger koji je iz dortmundske Borussije otišao u Liverpool, dok je Pavel Nedved za 2,5 milijuna eura iz Sparte transferiran u Lazio. Bila su to tri najveća transfera, ali nisu i jedina. Jan Suchoparek je potpisao za Strasbourg, Vladimir Šmicer iz Slavije u Lens, a vratar Petr Kouba se preselio u Deportivo La Corunu. Šest igrača iz startne postave koja je odigrala finale Eura te 1996. godine dobilo je priliku zaraditi dobar novac.
Ali ako je netko pomislio da će i dalje tako ići, gadno se prevario. Osam godina kasnije Grčka je postala europski prvak. I što su napravili igrači reprezentacije koju je vodio Otto Rehhagel? Ništa posebno. Desni bek Seitaridis postao je prvo ime njihova mercata 2004. Za 3 milijuna eura prešao je iz Panathinaikosa u Porto. Kada je desni bek prvo ime prijelaznog roka, onda je jasno koliko su poslova tog ljeta sklapali europski prvaci. Zagorakis je prešao iz AEK-a u Bolognu, vratar Nikopolidis je kreirao veliku buru i oluju prešavši iz Panathinaikosa u Olympiacos. Portugalci su izgubili finale, ali nije čudo da su tog ljeta upravo igrači izbornika Scolarija obrali vrhnje na mercatu. Nepuna tri tjedna uoči mercata Mourinho je s Portom osvojio Ligu prvaka i odmah prihvatio ponudu Chelseaja.
Portugalski šou
Grci su postali europski prvaci, ali Mourinho i Portugalci su vladali tržištem tog ljeta kada je Carvalho iz Porta za više od 30 milijuna eura otišao na Stamford Bridge, a njegovim stopama krenuo je i Pablo Mendes. Portugalci su ukrali šou na mercatu, ali ne samo šou, nego su uzeli i najveći novac. Sve zahvaljujući Portovu naslovu europskog prvaka. Klupski se nogomet pokazao jačim od reprezentativnog, pogotovo što je u vaganju uspjeha s druge strane bila reprezentacija bez velikih imena.
Španjolska je dvaput zaredom osvajala europsku smotru, ali ni 2008. ni 2012. nisu kreirali poslove za pamćenje. Razlog je prozaičan, već su imali unosne ugovore i na Euro su dolazili gladni uspjeha i koncentrirani samo na pobjede.
Rijetki su igrači poput Santija Cazorle koji je u ljeto 2012. za 30 milijuna eura prešao iz Malage u Arsenal ili Davida Silve koji je nakon SP-a u Južnoj Africi odletio iz Valencije u Manchester City za 25 milijuna funti. Te 2012. nakon Eura odlične su poslove napravili Francuz Giroud (Montpellier) i Nijemac Lukas Podolski (Bayern) koji su prešli u Arsenal za ukupnih 20 milijuna eura, iako njihove reprezentacije nisu stigle do finala, a kamoli da su nešto osvojile, također i Mario Mandžukić, kojeg je Bayern platio Wolfsburgu 13 milijuna eura.
Prije osam godina Turska je bila iznenađenje Eura, stigli su Turci do polufinala, a znamo i kako. Jesu li napravili neki posao za pamćenje? Nisu. Ostali su u svojim klubovima, većina u dva najveća turska, Fenerbahčeu i Galatasarayu. Pojačali su ugovore u aktualnim sredinama, ali nisu pronašli bolje, unosnije destinacije.
Ne treba očekivati čuda
Što se na kraju može zaključiti? Mlađi igrači bit će zanimljivi tržištu, ali ne treba očekivati velika čuda. Iznimke su igrači koji će se odjednom pojaviti na europskom nebu. Griezmann vodi Francusku, Blaszczykowski Poljsku, Quaresma Portugal, Müller Njemačku, Pelle zabija za Italiju... Ima li tu iznenađenja? Nema. Može stoper Poljske Michal Pazdan biti novost na mercatu i nije isključeno da poslije Eura napravi transfer. Bit će još takvih igrača, ali oni najbolji već su se dobro ugnijezdili. Čak i mladi poput Rashforda, Mora, Mrtila, Sanchesa i Komana.
Njihove starije suigrače iz kvalitetnih klubova može pomaknuti samo ekstra novac s kineskog tržišta ili neka “besramna ponuda” španjolskog dvojca te, jasno, lova s Otoka. Nova imena tražit će se stoga u Hrvatskoj (Pjaca, Rog, Ćorić), koja je bila hit prvenstva, zatim u Švicarskoj, Poljskoj, Islandu i Walesu. To je pet reprezentacija koje bi mogle ponuditi “svježu krv” za mercato. Vrijeme će pokazati i koliko će koštati... Ali sigurno manje od zvijezda poput Lewandowskog ili Sanchesa za kojeg je Bayern prije odlaska u Francusku platio 35 milijuna.
-------------------------------------------------------------------------------------------
WORLD CUP & TRANSFERI NAJVEĆIH ZVIJEZDA Južnoamerikanci profitirali u Brazilu 2014.
Kostarika je došla do četvrtfinala na SP-u u Brazilu, ali najbolji posao prije dvije godine kreirali su Kolumbijci, Urugvajci, Brazilci, Čileanci i Argentinci. Za 81 milijun eura prešao je Suarez iz Liverpoola u Barcelonu, James Rodriguez za 80 milijuna iz Monaca u Real, Di Maria u Manchester United za 75 milijuna eura, David Luiz za 49,5 milijuna eura iz Chelseaja u PSG, Alexis Sanchez iz Barce u Arsenal za 40 milijuna.
U tom plesu milijuna smiješan izgleda iznos od 10 milijuna eura koliko je Real Madrid platio Levanteu za kostarikanskog vratara Keylora Navasa. Još je iz Kostarike rezultat na SP-u naplatio Gamboa potpisavši za WBA, a ostali su i ostali gdje su bili. SP je puno veća tržnica od Eura, ali prošlo SP u Brazilu pokazalo se i najbolje za Južnoamerikance koji su znali “utrpati” i “bofl” robu.
Za 20 milijuna eura Argentinac Rojo otišao je na Old Trafford, kolumbijski vratar Ospina za 4,5 milijuna u Arsenal, Čileanac Medel u Inter, Meksikanci Jimenez u Atletico Madrid (15,5 milijuna) i vratar Ochoa u Malagu. Brazilac Felipe Luis je za 22,8 milijuna Atletico Madrid zamijenio dresom Chelseaja. Zašto spominjemo Južnoamerikance? Zato što je Njemačka bili svjetski prvak. Ali, Latinosi su naplatili druga i ostala mjesta...
Jasno, profitirali su nešto i Europljani, najviše trećeplasirani Nizozemci. Blind je prešao u ManU, Stephan de Vrij za 16 milijuna iz Feyenoorda u Lazio, Fer je koštao 11 milijuna eura...
Od hrvatskih igrača Rakitić je svoj transfer iz Seville u Barcu riješio prije SP-a, a Dejan Lovren se za 28 milijuna eura preselio iz Southamptona u Liverpool. Istina je, i kada nema rezultata, pojedinac može napredovati. Klupski nogomet je temelj, a reprezentacija šlag na transfernoj torti.
‘Defence, defence’ nikoga ne privlači
Grci su imali Karagounisa (Inter), Nikolaidisa (Atletico Madrid), Dellasa (Roma) i Vryzasa (Fiorentina) koje je pratilo 15 igrača iz domaće lige. Jasno je da nisu svi mogli napraviti transfere, pogotovo što je nogomet koji je Grčka prezentirala bio kritiziran uzduž i poprijeko. Rehhagelov poklič “defence, defence” nije naišao na pozitivan odjek tržišta.
Imenjaci Pjaca i Rog intrigiraju velikane
Kvalitetna i atraktivna igra svakako je bitan faktor prodaje, čak važniji i od samog rezultata. Pokazuje to i ovogodišnji Euro nakon kojeg bi mogli profitirati i hrvatski mladi igrači poput Pjace i Roga koji su se tržištu predstavili u zanimljivom izdanju. Njihove nade potkrepljuju i silni primjeri s proteklih Eura kada su najbolje transfere radili igrači iz selekcija koje su ispadale s Eura.
----------------------------------------------------------------------------------------------------