Pjesnik Enes Kišević kaže: “Pita se jedan upitnik patnik”... Ali ne pita se samo on, nego i vojska Dinamovih navijača; je li veća utopija Dinamovo proljeće u Europi ili krov na maksimirskom stadionu?
Odgovor ne zna niti jedan suvremeni Nostradamus, ali, može se pretpostaviti da će prije nego što se dogode ta dva epohalna događaja, biti izmišljen lijek protiv raka, hrvatska nogometna reprezentacija neće više igrati pred praznim stadionom, Ćiro Blažević će proslaviti sto i neki rođendan, a Milan Bandić će u kolicima dolaziti na sjednice Gradskog poglavarstva. Sve je u ovom gradu vječno, ili bolje rečeno doživotno, pa i prokletstva...
Ne tako davna najava iz Dinamove maksimirske tvrđave da će krenuti u gradnju vlastitog stadiona, nema uporište u bankovnom računu, nego u - Kranjčevićevoj ulici. Taj stadion, koji sve manje ima nogometnu svrhu, a na jednoj je od najatraktivnijih gradskih lokacija, trebao bi uskoro biti srušen i prodan nakupcima zemljišta, koji će ga pretvoriti u shopping centre, hotele, atraktivni komercijalni centar u srcu Zagreba. Jer, kako se topi klub stoljetne tradicije, odnosno, kako ga se gura prema nestajanju i klizi utabanom stazom Trešnjevke, tako je i gladna pohlepa sve bliže njegovoj prenamjeni. Povijest ide u arhivu, neka živi profit!
U nekim nacrtima, za novac, koji će grad inkasirati od prodaje Kranjčevićeve ulice, sagradio bi se krov na maksimirskom stadionu i barem donekle uljudila ta nogometna “rugobica”, da ne može baš svaka kišica rastjerati publiku sa stadiona. Za ostatak novca od prodaje, jer Dinamov krov neće pojesti baš sve, renovirat će se stadion Hrvatskog dragovoljca, kapaciteta od 5000 gledatelja, gdje će uz starosjedioca “dragovoljce” igrati i Lokomotiva, dok će Maksimir biti dom GNK Dinama i NK Zagreba. Ako ostane još nešto novca, jer Grad Zagreb očekuje veliku zaradu od prodaje, uložit će se u nogometne škole, a na Kajzerici će biti nogometni kamp NK Lokomotive.
Maksimirski stadion bit će natkriven, ali samo zapadna i sjeverna tribina, a istočna i južna tribina rušit će se i sustavno graditi nove, ovisno o tome hoće li biti novca...
Drugo pitanje iz ovog teksta, proljeće u Europi, nešto je kompleksnije, naročito ako se uzme u obzir promjena modela Lige prvaka. Dinamo se u ovom času opredijelio za “katarzu”, remont momčadi i čišćenje vizije, pa je tako gotovo sigurno da će u ovom zimskom prijelaznom roku Dinamo pokušati prodati Soudanija, Pivarića, Machada i Ćorića i oplemeniti momčad pojačanjima, uglavnom iz inozemstva i Lokomotive.
Nekima se prodaja glavnih igrača čini suludom idejom, jer, najvažnije je u ovoj sezoni biti prvak, puno važnije nego prijašnjih godina. Naime, iduće jeseni zadnji put će se igrati Liga prvaka po “Platinijevom” modelu, nakon toga će predsjednik Uefe Aleksandar Čeferin promovirati “Super-ligu”, iz koje neće, unatoč plasmanu u nacionalnom prvenstvu, moći ispasti klubovi od imena; AC Milan, Manchester United, Liverpool ili Ajax, presudan će biti brand, a ne plasman.
To je zadnja Dinamova šansa da otme Uefi 15.000.000 eura, jer, nakon toga za nogometne liliputance neće biti mjesta. Igrat će neke svoje lige, koje će modelirati birokrati iz Nyona, a Super-liga i super-lova dijelit će se među velikim dečkima svjetskog nogometa. Ne uspije li Dinamo dostići Rijeku, koja je najavila ozbiljnu kandidaturu za naslov hrvatskog prvaka, ne uspije li sastaviti ozbiljnu momčad za europske prilike, zauvijek će propustiti šansu za proljeće u Europi, jednu otrcanu sintagmu, prokletstvo koje kao crvena krpa trči ispred Dinama. I zato će Zdravko Mamić učiniti sve da bi osnažio momčad, a istovremeno se riješio i “uhljeba”, koji su napučili Dinamovu svlačionicu. No, je li izabrao pravi put?
Hoće li maksimirski stadion i proljeće u Europi biti vječni Dinamov Godot, kojeg se desetljećima čeka, a on nikako ne dolazi, ili će se napokon pojaviti 2017. godine, na 50. godišnjicu osvajanja Kupa velesajamskih gradova, teško je predvidjeti, jer, okolnosti za Dinamo nisu povoljne. Niti s europskog, niti s hrvatskog aspekta. Zanima me Bandićevo mišljenje o tome, izbori su na vidiku...