U ponedjeljak je Hrvatski nogometni savez tiho proslavio 25 godina kako ga je FIFA službeno primila među svoje članove. Rezultatski gledano, bilo je to spektakularnih 25 godina, jer bili smo brončani na Mundialu 1998. godine u Francuskoj, bili smo i četvrtfinalisti Eura 1996. u Engleskoj, a od velikih smo turnira propustili tek Euro 2000. godine te Svjetsko prvenstvo 2010. U široj regiji nitko nam nije ni blizu.
Nažalost, uvijek postoji i druga strana medalje, a tu smo pak pri dnu iste te regije. U 25 godina nismo dočekali ni jedan ozbiljniji projekt u hrvatskom nogometu. Niti jedan!? Projekt, naime, nije smanjiti ili povećati ligu, ili otići na Euro. Projekti su stadioni, kampovi, travnjaci, pitanje financiranja, sponzora, gledatelja na tribinama... Krivac je država, jednoglasno će nam poručiti u HNS-u. Mi ćemo ih, međutim, pitati da nam pokažu makar jedan projekt s kojim su izašli pred istu tu državu? Pokazat će nam, doduše, jedan, projekt kampa na Sveticama, koji se još nije počeo graditi premda nam je UEFA novce poslala prije sada već desetak godina.
Križni put
Kako je Igor Štimac znakovito primijetio u intervjuu koji možete čitati na susjednim stupcima, Šuker je doista nastavio stazom pokojnog Vlatka Markovića. Njegova je jedina briga reprezentacija, samo o njoj doista skrbi kao pravi predsjednik. I mogu se javljati kritičari prozivajući ga da dogovara čudne prijateljske utakmice u još čudnijim terminima, ali reprezentativcima doista nikada ništa ozbiljnije nije manjkalo. Dapače...
Međutim, Šukera na početku šeste godine mandata čeka zadatak s kakvim još nije bio suočen. Nakon što je reprezentacija uspješno prebrodila huliganske aktivnosti koje su kulminirale s kukastim križem na Poljudu, odnosno neredima na zadnjem Euru, Vatreni su prvi put suočeni s teškim razdiranjem iznutra, iz same svlačionice. Kapetan Luka Modrić od 13. lipnja i svjedočenja na suđenju u Osijeku prolazi pravi križni put, od tog mu se dana izgubio svaki trag, a polako, ali sve snažnije, cure informacije o tome da - shrvan golemim napadima koje je proživljavao u svom gradu, u svojoj domovini - ozbiljno razmišlja o naglom završetku reprezentativne karijere. Nas prvu zvuči nemoguće, ali postoji popriličan broj argumenata koji govore suprotno, koliko god Luka Modrić dokazano obožavao i na terenu davao i zadnji atom sebe za Vatrene.
Razaranje svlačionice
Ne dvojimo da je i Šukeru jasno što je Hrvatska bez Luke Modrića. Bez kapetana, najboljeg igrača, najvažnijeg igrača, šokirana i podrezanih krila, izgubljenih snova o tome da će SP u Rusiji biti vrhunac generacije, koja je po mnogo čemu stekla ozbiljne preduvjete da rezultatima zasjeni i neponovljive Vatrene iz ‘98. Bez Luke ćemo teško uopće otići na Svjetsko prvenstvo, a kamoli tamo napraviti nešto vrijedno ulaska u povijesne knjige.
Luka Modrić stoga treba zaštitu, treba najveći mogući štit kakav HNS u 25 godina nije ni pomišljao izgraditi. Napadalo se i Markovića i Mamića i Šukera i Barića i Štimca i Čačića. Međutim, svi su ti napadi bili bezazleni po pitanju uspjeha Vatrenih u odnosu na ove koji sada iz teške artiljerije udaraju po Luki Modriću. Prvi put smo se izravno i bezočno spustili u vatrenu svlačionicu i ako je razorimo - a Modrićev odlazak bi je doslovno uništio - možda je nikada više nećemo vidjeti tako snažnu i spremnu osvojiti svijet. Da su i sami igrači toga jako svjesni pokazuje i šutnja koja vlada u svlačionici, jer nakon 13. lipnja niti jedan reprezentativac, ali doslovno niti jedan, ni jednim slovom nije prokomentirao Modrićevu noćnu moru.
Na potezu je Šuker. Godinama napadan da se brine samo o reprezentaciji i novcima koje njezini uspjesi donose, danas je u situaciji da imperativno mora riješiti problem reprezentacije zvan Luka Modrić. U rujnu i listopadu ćemo ga trebati možda i više nego ikada do sada. Najprije trebamo biti sigurni da ćemo ga imati, a onda i njemu i reprezentaciji osigurati normalnu klimu za rad. Takav zadatak u proteklih 25 godina nije imao nitko, ne samo u HNS-u, nego nitko u hrvatskom nogometu uopće...