Ima tome dobre dvije godine da se maksimirski stadion, taj dragi ali beznadni gerijatrijski primjerak sportske arhitekture čiju zgužvanu pojavu više ne može ispeglati nikakav botoks, posljednji put osjećao jak i važan kao Wembley, kao hram nacionalne nogometne momčadi.
Sredinom ožujka 2015. godine ugostio je službenu kvalifikacijsku utakmicu Hrvatske i Norveške: na terenu koračnica pod dirigentskom palicom Nike Kovača (5-1) uz predstavljanje jednog, u međuvremenu posustalog wunderkinda madridskog Reala, tada samo 16-godišnjeg Martina Odegaarda. Na tribinama 23.912 gledatelja, poticajan dekor koji će praćen manjom pirotehničkom predstavom i neizostavnom opernom arijom već do kraja utakmice postati metom na vježbalištu Uefinih disciplinskih sudaca. Nije vam bilo dovoljno divljanje u Milanu i novčana kazna od 80 tisuća eura plus zatvaranje jedne tribine? Okej, onda malo budite domaćini na praznom stadionu...
I to malo se rastegnulo na dvije godine. Niko Kovač istrpio je sankciju na Poljudu protiv Italije, a Ante Čačić u nastavku priče odslužuje posljednje dane cijele robije u nijemoj maksimirskoj samici. Otkako je preuzeo izborničku dužnost, 63-godišnjak još nije vodio službenu domaću utakmicu pred gledateljima, na startu mandata pobijedio je Bugarsku (3-0), da bi poslije Eura remizirao s Turskom (1-1) i dobio Island (2-0), sve navedeno pred praznim tribinama. Miris civilizacije udahnuo bi samo u kratkom intermezzu prijateljskih utakmica sa San Marinom ili Moldavijom, na Rujevici i u Koprivnici.
Neki serijski prijestupnici i tatovi filmskog kalibra iz svijeta politike i biznisa u međuvremenu su turistički prozujali kroz istražne zatvore, ogulili dvije vruće krumpira i danas nasmijani ispijaju kave na špici. Upravo čitamo da je svoju pokoru odslužio i onaj brazilski golman u čiju se ubrojivost posumnjalo samo zato što je raskomadao vlastitu ženu i njezinim organima nahranio pse. Svatko ima pravo na loš dan, utvrdio je sud, i pustio dečka natrag na nogometnu tržnicu. Samo se hrvatskom izborniku pravda okrutno izbeljila u lice, ali i s tim je igrokazom valjda napokon gotovo. Nije li?
“Narodni sam čovjek, krećem se među ljudima i niti u jednom našem gradu nisam osjetio da netko želi zlo reprezentaciji ili se sprema na njezin bojkot, čime javnost truju neki mediji. Vidjet ćete kakvu podršku uživa momčad i kakvi su naši navijači”, ozaren optimizmom nakon izlaska na slobodu Ante Čačić najavljuje spektakl u petak.
Da o bojkotu nema govora, jasno je bilo još prošlog vikenda kada su navijači gladni pravog nogometa i velikih zvijezda počeli opsjedati blagajne i za dan-dva razgrabili istočnu i zapadnu tribinu. Do petka navečer nestat će i sjevera, tako da će posjetom utakmica s Ukrajinom biti repriza posljednjeg dvoboja ove dvije reprezentacije iz 2009. godine.
Taj nam podatak, međutim, ne otkriva previše o vrsti podrške na koju “vatreni” mogu računati. Hoće li se tih 30 tisuća na tribinama ponašati kao navijački zbor ili još jednom kao zdrug? Jesmo li nakon tolikih sankcija možda “za domaćinstvo spremni!”, ili se ipak lakše izražavamo u kraćoj formi koju je jednom neki neoprezni navijač posudio iz opernog libreta?
Decidiranog odgovora na gornje pitanje nema, a vjerojatno je i pretenciozno očekivati da Hrvatski nogometni savez arbitrira na području teških tema od kojih se premijer Plenković brani osnivanjem Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Što ostaje? Uzdati se u zdravu pamet navijačkog naroda. Modrić, Mandžukić, Rakitić, Brozović, Subašić... zajedno na terenu. Za spektakl spremni!