Zapravo, Željko Sopić je filmska priča. Čovjek će biti jedva dva tjedna trener Dinama (ako se štogod ne promijeni), a moći će pričati djeci više nego mnogi prethodnici koji su se zadržali mnogo dulje.
Vodio je Dinamo s klupe pred punim Maksimirom protiv megamomčadi, vodit će ga i u velikom derbiju protiv Hajduka. Da i ne dolazi Petev, mogao bi Sopić nakon toga objesiti "sako" o klin, što više Dinamov trener može poželjeti. Eto, "kuglica" je pala na njegov broj, da njega dočekaju pune tribine voljenog stadiona nakon toliko godina.
Sigurno se i njemu sledila krv kad je zasvirala ona himna Lige prvaka, a klinci na centru počeli mahati onim platnom.
To je tren kad skače adrenalin, kad postaneš svjestan da si dijelom nečeg velikog. Na Istoku su u tom trenu gledatelji podignuli bijele i plave najlonske vrećice, pisalo je Dinamo. Zasjali su blicevi mobitela, baklji nije bilo. Sjever je za to vrijeme imao svoju priču.
"Muku muče da nas spriječe", "Volim te, Dinamo", "I kolcem i lancem"... skandirala je ta veća, povratnička skupina, međusobnih obračuna nije bilo. Kad je Juve zabio gol, pa Šifo pogodio gredu Sjever je pojačao ritam, pokušao probuditi sve ostale. Zastave, transparenti, a krajem prvog poluvremena počela je pjesma: "Mamiću znaj svemu je kraj" i natpis "Postoji barem 280 milijuna razloga zašto hoćemo izbore" pa potom i povici "Hoćemo izbore!", "Doći će i taj dan"... Dakle, nije se to promijenilo, izostali su ipak oni kažnjivi povici i transparenti.
Tu i tamo javili su se Juventini s Juga, no njihov je način drugačiji, mirniji. A ostali? Uglavnom blicevi i gledanje nogometa. Bez previše uzbuđivanja i naprezanja. Ne, nije tako vatreno kao nekad, još uvijek nije, možda bude, vidjet ćemo. Ovo je bila tek prva!
