Bila su to dva vrlo uzbudljiva tjedna lipnja za Lovru Kalinića. Najprije je bio jedan od junaka sjajne pobjede protiv Meksika u Los Anglesu, zatim je iznenada stao na vrata Vatrenih u kvalifikacijskoj utakmici na Islandu, da bi za kraj Everton pokucao na Gentova vrata ponudivši 20 milijuna eura za njegov transfer. Sve to vrijeme Kalinić je ostao nedostupan za javnost.
- Trebao mi je odmor, samo mi je to bilo u glavi. Sada kada sam si priuštio tih 12 dana uživanja u okruženju doma, obitelji i našeg mora, spreman sam i za odlazak na Gentove pripreme, jer preda mnom su novi izazovi i jako im se veselim.
Niste išli van na odmor?
- Gdje ću ići kraj našeg mora? Malo je u svijetu takvih ljepota...
Krenimo od Evertona. Što znate o njihovoj ponudi teškoj 20 milijuna eura?
- Znam da su htjeli pregovarati, ali je Gent ostao čvrst u odluci da ostajem u klubu još ovu sezonu. Dalje od toga više nisam ni pitao jer postoje ljudi koji su zaduženi za razgovore i pregovore, a moj je posao trenirati i braniti. Da je bilo potrebe, vjerojatno bih znao nešto više o toj ponudi.
I u Gentu mi je sjajno
Je li vas poljuljala mogućnost da odete u Everton, u Premiership, na daleko veću plaću? Umjesto vas na vratima će im biti Jordan Pickford, dosadašnji golman Sunderlanda, koji sigurno nije bolji golman od vas, a na koncu su za njega dali nevjerojatnih 28 milijuna.
- Poziv iz kluba kakav je Everton uvijek godi, naravno da je ljudski i sportski razmišljati o jačoj ligi i boljem ugovoru, onaj tko tome ne teži vjerojatno nema pravu ambiciju u sebi. No kada sam zimus dolazio u Gent, dogovor je bio da ću ostati barem godinu i pol dana, tako da sam doista kompletnu odluku prepustio klubu, nisam se ni probao miješati. Bilo bi neukusno od mene ne priznati da mi je i u Gentu sjajno, da sam odlično prihvaćen, jako dobro plaćen i da ondje uživam braniti i živjeti.
Prije godinu i pol dana imali ste već potpisan ugovor s Aston Villom, ali se tada ispriječila radna dozvola. Kao da vam Premiership nije suđen?
- Ne razmišljam tako. Kada je propao odlazak u Aston Villu, rekao sam da me to neće omesti, nego da će me samo motivirati da branim još bolje. Tako je i bilo, a tako će biti i sada. Nastavim li braniti onako kako znam i mogu, a znam da mogu biti bolji nego što sam bio dosad, ponude će doći. Ima vremena za Premiership, planiram još dugo godina braniti na ovoj razini. Za sportaša je najvažnije da ima dobre uvjete za napredak, a ja ih u Gentu imam.
Čujemo da Gent imperativno želi osvojiti naslov prvaka i da vas zato nisu pustili u Everton?
- Naslov je prvaka sigurno cilj, ali i moj veliki osobni motiv u novoj sezoni. S Hajdukom nikada nisam bio prvak, možda to postanem s Gentom. I to je motiv koji u meni odmah budi veliku radost.
Ivan Leko će pomoći Club Bruggeu
Da u klubu misle jako ozbiljno s pričom o napadu na naslov, potvrdili su i dovođenjem Franka Andrijaševića, za kojeg su platili rekordnih 4,2 milijuna eura odštete.
- Sretan sam što me nogometni put ponovno spojio s Frankom. Igrali smo zajedno u Hajduku, na Poljudu je on bio malo podcijenjen, praktički se tražilo da napusti klub, i odlično je da je pronašao način da pokaže koliko zna i može. Znam kakav je radnik, znam kakve ima kvalitete i siguran sam da ćemo u njemu dobiti igrača koji će odlučiti dosta utakmica u prvenstvu. Nije lako pronaći veznjaka koji tako odgovorno obavlja zadatke u sredini terena, koji će uvijek biti u našem kaznenom prostoru na skoku, a koji na sve to zabija i toliko pogodaka. I još je k tome moj zemljak i sugrađanin.
Je li Gent sada spreman napasti naslov?
- Mislim da to nije upitno, mi kvalitetu imamo. Zna se da je Anderlecht najjači, ali sada smo mu se jako približili. Naravno da u Belgiji postoji još nekoliko odličnih klubova koji također razmišljaju o naslovu, no naše je pravo vjerovati da smo mi ti.
Veliku podršku imat ćete u navijačima...
- Čim sam došao u Gent, na neki način me podsjetio na Split, ljudi u gradu vole svoj klub slično kao i Splićani Hajduk. Naš je stadion uvijek rasprodan, atmosfera je odlična, navijači su uz nas i kad pobjeđujemo i kad gubimo. Njima je bitno da osjete naš trud na utakmicama, sve će nam drugo oprostiti.
Club Brugge trebao bi vam biti veliki suparnik, tamo je novi trener Ivan Leko, još jedan bivši hajdukovac.
- Nije me Club Brugge nešto impresionirao onime što je pokazao u prošloj sezoni, ali je zato St. Truiden s Lekom na klupi igrao odličan nogomet. To je klub nešto skromnijeg budžeta, a na kraju su bili korak do plasmana u Europu. Vidjelo se da je Leko odlično posložio tu momčad. Da, Club Brugge je s njegovim dolaskom sigurno dosta dobio i ne dvojim da će biti razinu iznad onoga što je pokazivao u prošloj sezoni.
Znamo da ste dosta hvalili ligu, a kako sada, s malo odmaka, gledate na ono što ste vidjeli u Belgiji?
Uvijek dajem sve za momčad
- Glavna je odlika lige jak tempo i jako puno trčanja. Izdržljivost koju imaju igrači u belgijskoj ligi doista je dosta iznad onoga što sam viđao u HNL-u, to je svakako najveća razlika na samom travnjaku. Naravno da je velika stvar belgijske lige sjajna infrastruktura, pune tribine, velika pozitiva koja prati ligu na svakom koraku, kao i činjenica da nema momčadi koja je baš slaba, ili koja ne može pobijediti bilo koga u ligi. No mirno mogu reći da igrači koji igraju u našoj ligi individualno uopće ne zaostaju za igračima u Belgiji. Samo mi nemamo ambijent, nemamo stadione, nemamo gledatelje, pa je logično da onda nemamo ni tempo na utakmicama. Koliko se god trudio dati sve što možeš, samo će prava atmosfera iz momčadi izvući sve što postoji. Nitko me ne može uvjeriti da nije tako.
U Belgiji vas doslovno obožavaju; proglašeni ste najboljim igračem Genta, pa najboljim golmanom lige, a sve to u samo četiri mjeseca. Gentovi vam navijači skandiraju uoči svake utakmice, novinari vas hvale kao golmana, ali još više kao osobu, kao igrača koji diže kompletnu momčad. Čime ste ih to tako osvojili?
- To samo oni znaju. Ja tek mogu reći da sam tip golmana koji uvijek daje sve od sebe, kao i što uvijek razmišljam samo o tome da momčad što bolje prođe. Tijekom utakmice, ili tijekom sezone, dogodi se puno situacija u kojima golman može kalkulirati. Ako istrčiš, riskiraš da ostaneš kratak ili da promašiš loptu, pa si odmah vidljiv krivac za primljeni pogodak. Stoga je katkad mudrije ostati na liniji pa ako primiš gol nisi kriv, kriv je netko iz obrane. Međutim, takvo razmišljanje nikada neće biti moj način branjenja, nema tog rizika koji nisam spreman preuzeti ako procijenim da će moje istrčavanje, pa makar išlo do centra, pomoći momčadi. Vjerojatno ljudi osjete tu iskrenost u mom stilu branjenja pa me više cijene, a svakako mi lakše opraštaju pogreške kad se dogode.
U Hajduku na početku karijere niste toliko istrčavali?
- Znalo je biti kritika na moj račun, ali golmani u tim prilikama jako ovise o momčadi i njezinu stilu igre. U Hajduku je obrana često znala biti u mom krilu, a to uvelike sužava prostor za manevar, ali u zadnje dvije-tri sezone i Hajduk je stajao više na terenu. U Belgiji mi je pravi gušt braniti jer je obrana uvijek jako visoko, pa postoji puno prostora za “golmanske izlete”.
Radite li u Belgiji drugačije ili možda više nego što ste radili na Poljudu?
- Ne bih rekao da radim više ili posebno drugačije. Daleko je najveća razlika na samim utakmicama. Kada su stadioni puni, odmah si ispunjen, življi, odlučniji, hrabriji... A to su elementi koji donose prevagu.
Što se reprezentaciji dogodilo na Islandu?
- Loš dan, to je jedini logičan odgovor. E, sada možemo razgovarati o tome što je prethodilo tome da imamo loš dan. Po meni, priča o umoru svakako stoji jer imamo jako puno reprezentativaca koji su imali iznimno napornu sezonu, a to je, na koncu, moralo ostaviti trag. S druge strane Islanđani su bili maksimalno nabrijani, svježiji, energetski spremniji nego mi. I usprkos svemu tome realno je bilo da utakmica završi 0:0, a s tim bodom u džepu mi bismo svi zajedno potpuno drugačije čekali nastavak kvalifikacija.
Kažete da je trebalo završiti 0:0; tako smo svi razmišljali, posebno nakon one vaše sjajne obrane. No odmah ste nakon toga primili vrlo čudan, a opet, neobranjiv gol?
- Da, čovjek mi je zabio ramenom, a lopta se odbila u nekom luku koji mu se više u životu neće dogoditi. Baš ma prate ti čudni golovi kada branim za reprezentaciju. Sjetite se kada je protiv Turske lopta pogodila Perišića u glavu u živom zidu i promijenila smjer. Onda se sjetite utakmice s Mađarima, tu je lopta okrznula Ćorlukinu glavu u živom zidu. Sada na Islandu još čudniji gol...
Kako se golman osjeća nakon tako primljenog pogotka?
- Nikako... Ali što ćeš, život ide dalje, nema smisla vrtjeti film zbog takvih stvari.
A kakva je bila atmosfera u avionu pri povratku s islanda?
- Naravno da je bila nikakva, ali takva je uvijek kada izgubiš utakmicu. Bilo bi neprirodno da je bila bolja.
Trebamo li se bojati za plasman na Svjetsko prvenstvo?
- Uvijek se treba bojati, ali sportski bojati, ne biti uplašen. Pogledate li poredak u skupini, vidjet ćete da smo još uvijek prvi. Idemo u Tursku, ali nismo li tu Tursku nadigrali na Euru, pa potom i u Zagrebu pred praznim tribinama, tada ih je samo puka sreća spasila od poraza. Trebali smo im prije toga zabiti tri gola. Idemo i u Ukrajinu, ali u Zagrebu se vidjelo da smo bolji od njih. Mi imamo kvalitetu, znamo što možemo i nema razloga da kvalifikacije ne okončamo uspješno. Slab se dan više neće ponoviti.
Bili ste uz Čopa i Jedvaja jedini stalni reprezentativac koji je išao u Los Angeles?
- Naravno da sam išao, prvenstvo mi je u Belgiji bilo završeno. Kada je Hrvatska u pitanju, to nema kalkulacija. Na koncu je sve bilo super; unatoč prognozama - koje su se kretale između uvjerljivog poraza i pravog debakla - mi smo se vratili s pobjedom.
Jesu li vas iznenadili dečki iz Prve HNL?
- Na neki način i nisu jer ih dobro poznajem, znam da imaju kvalitetu, a kada su istrčali pred 60 tisuća ljudi, u njima je proradio adrenalin. Daleko je bolje igrati pred stadionom punim suparničkih navijača nego pred praznim tribinama. I ta je utakmica samo potvrdila da pije vodu teza da igrači iz HNL-a vrijede više nego što mnogi kod nas misle.
U Los Angelesu ste vidjeli i dosta naših navijača iz Amerike?
- Dolazili su sa svih strana, od Hercegovaca, do ljudi iz Knina, Trogira... Nevjerojatno je koliko su bili sretni što smo tamo i koliko im je stalo do svih nas i našeg uspjeha. Osjećaš se ponosno kada vidiš koliko te vole ljudi koji su tisućama kilometara daleko od tebe.