Dražen Ladić dobio je svoje, nakon čak 15 godina suđenja Dinamo mu mora platiti dugove koji su napravljeni još 2000.
Niz je igrača koji u to doba nisu uspjeli naplatiti što im je po ugovoru pripadalo i zadovoljštinu su potražili na sudu.
- Da. Bio sam dugi niz godina strpljiv, na kraju je došla pravomoćna presuda u moju korist. Nakon određenog roka dobio sam i klauzulu ovršnosti. Nažalost, nisam imao priliku razgovarati s ljudima iz kluba pa da u dogovoru riješimo taj problem, zato sam bio prisiljen pokrenuti što sam mogao, a to je bila ovrha. S druge strane, drago mi je da će se na kraju klub ipak postaviti korektno, da je Zdravko Mamić javno rekao da će platiti taj dug, a dosad se pokazalo da javno izgovorenu riječ i održi, pa se nadam da će i ovaj put - kazao nam je Ladić, koji se na svojoj koži uvjerio koliko su neki procesi spori.
Igrao je za Dinamo, HAŠK Građanski, Croatiju, pa opet Dinamo, kako su se mijenjala imena. Ostajao je u Maksimiru iako je bio član brončanih 1998. godine. Koju mu svotu Dinamo mora podmiriti?
- Iskreno, ne znam ni sam koja je na kraju cifra. Presuda je glavnica plus mjesečne kamate koje računa FINA, zato mi nije poznat završni iznos. Glavnica je 400.000 eura.
Očito, popriličan novac. Na sudu ste od 2002. godine.
- To je dug od 2000. godine, a 2002. sam podigao tužbu. Prvo na Općinskom sudu pa je Županijski sud donio pravomoćnu presudu.
Kazali ste da niste imali priliku s Dinamom dogovorno sve riješiti, zašto je bilo tako?
- Zašto? To morate pitati ljude iz kluba. Ne znam zbog čega to nismo već riješili.
Možda su smatrali da će se iz toga duga izvući. Ili čak da su se izvukli.
- Ne vjerujem da su smatrali da su se izvukli, čak mislim da su bili svjesni da će to tako završiti jer inače ne bi radili nagodbe s Joškom Jeličićem i Goranom Jurićem. Njihovi su slučajevi bili slični mom, stoga ne vjerujem da su mislili da to neće morati platiti.
Jesu li svojedobno vama ponudili nagodbu?
- Ne bih više o tome, dovoljno sam rekao - odgovorio je Ladić.
Na pitanje je li mu dužna ostala još vodeća garnitura iz doba dok je predsjednik bio Zlatko Canjuga, odgovorio je:
- Ne. Znate i sami koja je Uprava od 2000. godine, zašto vam to ja moram govoriti.
U svakom slučaju, Dinamo je dužan, Dinamo je ovršen, potpisano se mora ispoštovati. Ladić je bio ustrajan, a tužbe su osim njega 2002. podignuli i Joško Jeličić, Miljenko Mumlek, Saša Bjelanović i Goran Jurić. Oni su tužili udrugu građana Dinamo, a bilo je još nogometaša koji su ostali “kratki”, tako je primjerice Robert Prosinečki zbog 792.502 eura tužio dioničko društvo Dinamo, no ono je uslijed blokade likvidirano, a novac nije dobio. Klub je naime neko vrijeme paralelno funkcionirao kao udruga građana (što je i danas) i dioničko društvo.
Uprava - a od 2000. je na čelu predsjednik Mirko Barišić - tvrdila je da je to dug dioničkog društva osnovanog devedesetih, s kojim aktualni Dinamo nema veze. Za Ladića se od prvog dana znalo da nije potpisao s dioničkim društvom nego izravno s klubom te je, za razliku od nekih drugih igrača, imao veće šanse dobiti na sudu. Što se na kraju i dogodilo.