Zagreb, 110717.
Predsjednik Zupanijskog suda Ivan Turudic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Foto: Damjan Tadic / CROPIX / CROPIX

SN INTERVJU TJEDNA

IVAN TURUDIĆ - PREDSJEDNIK ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU 'Hajdukov sam navijač, imam i dionice, ali klub očito ne radi dobro'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 16.07.2017. u 22:26

  •  

    Ivan Turudić (55) predsjednik je Županijskog suda u Zagrebu, ali i sudac čije se ime često veže uz nogomet, zadnjih godina nekako najviše uz Zdravka Mamića. Međutim, Turudićeva veza s nogometom potječe još iz ranog djetinjstva, bio je ozbiljan nogometaš, igrao je Drugu HNL, trebao je zaigrati i Prvu, ali zaustavila ga je teška ozljeda koljena.

    Rođeni Virovitičanin dugo je ostao u nogometu i nakon karijere, uspješno obnašajući nekoliko važnih funkcija. Premda se iz nogometa povukao još prije gotovo 20 godina, često je uz njega, definitivno mu nije ‘pobjegao’. I u razgovoru s njim brzo ćete shvatiti da je nogomet još duboko u njemu, da ga i dalje odlično poznaje iznutra i da mu teško padaju ‘crne kronike’ koje se sve češće vežu uz teren...

     

    Odigrao 1000 utakmica u karijeri

    Javnost ne zna puno o tome da ste dugo godina igrali nogomet?

    - To je zapravo bilo najljepše razdoblje uopće u mom životu. Počeo sam u Virovitici, u TVIN-u koji danas, nažalost, više ne postoji. Nakon toga sam igrao za Pitomaču, pa za Končar iz Zagreba dok sam studirao. Nažalost, ni Končar više ne postoji. Nakon fakulteta otišao sam u Suhopolje, tamo smo igrali Treću ligu, redom s domaćim igračima. Bili smo toliko dobri da smo ušli u Drugu ligu, pa onda i u Prvu, ali ja sam potrgao križne ligamente, pa nikad nisam zaigrao prvoligaški nogomet. Međutim, bio sam prvoligaški igrač u malom nogometu, a ukupno gledajući, u mojem nogometnom stažu mogao bih zbrojiti možda i tisuću utakmica u karijeri, što u malom, što u velikom nogometu. To je pravo blago, jer diljem zemlje imam prijatelje i poznanike s kojima sam igrao utakmice.

    Aktivni ste bili i nakon igračke karijere?

    - Najprije sam bio dopredsjednik Mladosti 127 u vrijeme dok smo igrali Prvu HNL, da bih 1998. godine otišao u Zagreb gdje sam bio član Uprave kluba. Bio sam i predsjednik Županijskog nogometnog saveza, član Skupštine HNS-a, Disciplinske komisije ali i predsjednik Arbitražne komisije. Jednom sam prigodom kao predsjednik Komisije donio odluku da matični klub Zvonimira Bobana, Mračaj iz Runovića, ima pravo na određeni novac od njegova transfera u Milan, jer tako su nalagali propisi. Međutim, sutradan me po nalogu Zlatka Canjuge smijenio Damir Vrbanović, nije baš imao izbora. Inače, taj sam posao radio volonterski, bez naknade.

    Zašto ste otišli iz nogometa?

    - Povukao sam se nakon što sam kao član Zagrebove uprave svjedočio velikim svađama u klubu, tada su se podijelili na ‘Jerkovićevu’ i ‘Marčinkovićevu’ struju. Kada sam vidio kako su se razišli ljudi koji su bili prijatelji više od 40 godina, ostao sam u nevjerici. Pokojni Dražan Jerković i pokojni Vlatko Marković su se razišli zbog Zagreba, a njihovo je prijateljstvo bilo nevjerojatno čvrsto. Povukao sam se jer si nisam želio priuštiti takve stvari u životu. Jako je stresno biti nogometni djelatnik, svaki dan neki problem, neki stres, nekakve svađe, a u nogometu si zato što voliš taj sport i želiš u njemu uživati, to bi ti trebao biti ispušni ventil.

    Mladost 127 ostala je upisana u analima HNL-a kao jedan od najmanjih klubova koji su ikada kročili u elitno društvo. Suhopolje jedva broji sedam tisuća stanovnika, nije li to bio preambiciozan projekt?

    - Mladost je svoje rezultate ostvarila na igralištu, očito smo bili bolji od ostalih. I što smo trebali? Osvojiti ligu i ne igrati Prvu HNL? Kako bismo to objasnili i igračima i navijačima? Zar nije maleni Auxerre pokazao u francuskim okvirima koliko može biti velik, a i Leicester je selo u engleskim okvirima. Mi smo imali ambiciju, odlično smo igrali i Prva liga bila je konačna nagrada. E sada, je li to bilo malo previše za jedno Suhopolje, o tome se može raspravljati.

    Iza vas je ostao stadion s oranicom?

    - Stadion je i sad tamo gdje je bio, djeca igraju na njemu, lijepo ga je vidjeti. Znam da legenda o preoranom igralištu već godinama kruži, ali nije preorano igralište na stadionu, nego nešto što je trebalo biti pomoćno igralište pokraj njega. Stadion je nešto što je ipak ostalo iza kluba koji je bio prvoligaš, a koji i sada postoji.

    Izborio sam kao igrač Prvu HNL, a na dvije sam utakmice bio trener na klupi

    Koji su bili vaši najveći nogometni dosezi?

    - Osvajanje prvog mjesta i ulazak u Prvu HNL s Mladosti iz Suhopolja kada pričamo o velikom nogometu, a prvo mjesto na Kegliću s momčadi Xanadu još tamo davnih 80-ih. Nažalost, izgorio je i Keglić, nema ga više. Izgorio je sada i Jelenovac, gdje sam često igrao i kartao s ljudima iz nogometa. Nekako me stalno prati tužna sudbina klubova za koje sam igrao i turnira na kojima sam nastupao. Končar i TVIN su se ugasili, nema više Keglića i Jelenovca... Imam još dvije sportske zanimljivosti u karijeri. Bio sam pionirski prvak Hrvatske u rukometu, sa mnom je u Virovitici igrao Štrlekov otac. Dva sam puta bio i trener suhopoljske Mladosti u ligaškoj utakmici. Mijenjao sam kažnjenog Tonka Vukušića, pobijedio sam kao trener Inter sa 4:1, a izgubio od Zadra 4:2. Protiv Zadra su nas suci izmasakrirali, tada je Ante Jurjević bio jako moćan, a na klupi Zadrana bio je Ante Čačić, tada smo se još zbližili i povezali.

     

    Zajec najbolji prijatelj

    Rekli ste da ste tijekom nogometne karijere sklopili mnoga nogometna prijateljstva?

    - Dobar sam poznanik s puno ljudi iz nogometa, ali Velimir Zajec mi je najbolji prijatelj iz nogometnog svijeta, s njim se često čujem i vidim. Dobar sam s Mlinkom, Cicom, Antom Čačićem, bio sam dobar s pokojnim Hadžićem. Od Vatrenih sam dobar s Bilićem, Jurčićem, Jurčevićem, Štimcem, Silviom Marićem, bio sam dobar i s oba brata Boban, bili su kod mene u Virovitici. Postoji još cijela niska ljudi iz nogometa ili onih oko nogometa s kojima sam u odličnim odnosima i to je veliko blago koje mi je nogomet donio. Gdje god dođem nekoga poznajem.

    Donio vam je i prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem?

    - Da, bili smo dobri poznanici pa i prijatelji, ako se može biti prijatelj s 50 ljudi. To je nešto što nikada neću osporiti ili negirati. Upoznali smo se 90-ih godina, imao sam apartman u Ičićima, tamo je i on ljetovao. Tih smo dana gotovo svakog jutra zajedno ispijali kave i družili se, naravno da smo se i dosta povezali na taj način. No, Zdravko Mamić iz onog vremena i Zdravko Mamić danas, dva su jako različita čovjeka. I sada dosta o Mamiću, rekao sam vam sve što je bitno u našem odnosu.

    Niste nam rekli jeste li doista zbog njega odustali od kandidature za predsjednika Vrhovnog suda?

    - Nisam se samo zbog toga povukao iz te utrke. No, ovo je sportski intervju, ne bih o detaljima koji sa sportom nemaju veze.

    Nema problema. Nego, kažete da ste dobri s Bobanom, koji je sada drugi čovjek FIFA-e, a imamo i Šukera koji je član Izvršnog odbora UEFA-e. Valjda će malo pomoći hrvatskom nogometu?

    - Boban i Šuker su bili veliki igrači, deklariraju se kao domoljubi pa ne sumnjam da će napraviti sve što mogu da u nekim segmentima pomognu našem nogometu, koliko će to već biti moguće. E sada, što će oni moći, to doista ne znam, ali znam da će pomoći.

    Idemo malo do pravnih stvari, to je već vaše područje. Kako doživljavate Zakon o sportu?

    - Zakon o sportu je podnormiran u mnogim detaljima. Kada se kaže Zakon o sportu, ljudi to čitaju kao Zakon o nogometu, što ne bi trebao biti. No, bilo koji zakon sam po sebi nikada neće riješiti probleme sporta ili nogometa. Sport nisu zakoni, sport je radost, užitak za svakog navijača. Nažalost, nogomet je kod nas postao sredstvo, a ne radost, sredstvo koje koriste političari, u kojem je netrpeljivost sve više na djelu, a radost je gotovo i nestala. Zakon neće vratiti radost.

    Što može vratiti radost? Jesu li to promjene u nogometu? Mnogi već duže vrijeme zazivaju odlaske ljudi iz aktualnog vodstva HNS-a?

    - Ako se promjene trebaju dogoditi, one se moraju dogoditi isključivo demokratskim putem, odozdo, a ne nametanjem nikakvih rješenja iz politike. Nema svetih ni vječnih, ‘memento mori’ - zapamti da si smrtan.

    Jesu li one kod nas moguće bez petljanja politike?

    - Nema se što politika petljati u sportske kadrove, to je zabranjeno. Ni ulica nije rješenje, sve treba raditi demokratski, mislim da način uvijek postoji tamo gdje postoji dovoljno želje i ljudi koji traže promjene. Sigurno treba mijenjati i sportske zakone, prilagoditi ih tako da budu kvalitetniji, konstruktivniji, da doista budu u korist sporta, a ne da se pišu zbog jednog čovjeka. Takvi zakoni ne mogu donijeti pomak u nogometu, u sportu.

    Javnost puno očekuje od Janice Kostelić?

    - Zar nije baš Janica inicirala primjenu Zakona o sportu u HNS-u? Zar to nije ono što traže Torcida i Naš Hajduk? I unatoč tome doživjela je onako grozan i nizak napad. Još gore mi je što ti koji je napadaju i ljudi oko njih nakon svega tvrde da su bili u pravu i da Janica ne radi svoj posao. Užasno...

     

    Dajmo Modriću šansu

    Nikoga se ne pribija na križ kao Luku Modrića?

    - I Luku jako dobro poznajem, za mene je on najveći hrvatski nogometaš svih vremena. Imao je tako takvo teško i bolno djetinjstvo, djeda su mu ubili četnici, morao je napustiti svoj dom, svoje mjesto, kao mladi igrač prolazio je teške posudbe u BiH ligi, a ipak je došao do nogometnog neba. To je priča za film, za divljenje, za primjer svim mladim ljudima, ne samo sportašima. Svjedočenje ne mogu komentirati, ali Luka Modrić je nevin dok sud ne odluči drugačije, odnosno ako sud ne odluči drugačije. Pričekajmo do tada, valjda je barem Luka zaslužio minimum korektnosti od nas koji gledamo nogomet.

    Podjela u nogometu raste iz dana u dan?

    - Nogomet bi trebao spajati ljude, a ne ih razdvajati, to zvuči tako patetično, ali tako to gleda cijeli svijet. Imali smo i mi takav nogomet. Kao klinac od 12-13 godina išao bih iz Virovitice vlakom na utakmicu Dinamo - Hajduk. Hajdukova tribina tada je bila istočna, ljudi su nas klince dizali da bolje vidimo utakmicu. Imali smo kape, šalove, hodali po Trgu, po Zagrebu gdje bismo god htjeli, a nakon toga bismo se kasno navečer vraćali vlakom u Viroviticu. Nitko nas nikada nije ni taknuo, niti je kome palo na pamet razmišljati o tome da tu postoji nešto opasno. A sada svom sinu od 25 godina najradije ne bih dopustio da ode na derbi. Sada imamo neprijatelje oko sebe, ljudi se boje otići na utakmicu, boje se reći da za nekoga navijaju, jer odmah su ‘njihovi’. To je suludo svakome tko je normalan.

    Dobro, dugo ste bili u nogometu, znate dosta stvari. Ima li Torcida pravo na ljutnju?

    - Svatko ima pravo na ljutnju. Ja sam navijač Hajduka, čak sam i dioničar. Imam dvije dionice, kupio sam ih kada je bilo preoblikovanje, ali nikada ih nisam ni vidio, samo imam potvrdu da sam ih kupio. Naš Hajduk i u moje ime upravlja s Hajdukom. No, možemo poći od pretpostavke da su u pravu Torcida i Naš Hajduk, da je doista bilo nepravdi, da je Hajduk zakinut po mnogim pitanjima, a posebno po pitanju suđenja. No, 20 bodova zaostatka za Rijekom ili Dinamom, odnosno 100 bodova manjka u pet godina? Zar doista možemo pričati samo o sucima ili HNS-u? Ne možeš primarno tražiti pogreške u tuđem dvorištu, a ne gledati što imaš doma, to nije konstruktivno, to neće donijeti pomak Hajduku. Hajduk očito nema dobru momčad, dobru školu i zato nema rezultata. To treba priznati i na to treba trošiti energiju, a paralelno demokratskim putem nastaviti tražiti prava za klub. Napad na Janicu Kostelić sigurno nije taj put. Štimac je prije nekoliko dana rekao da u Hajduku jedino marketing dobro radi. Bojim se da je rekao istinu.

     

    Podjele oko reprezentacije otišle su izvan svake kontrole?

    - Na utakmice Vatrenih još uvijek odem, tu ne mogu protiv sebe. Nažalost, ne mogu vjerovati da smo i reprezentaciju podijelili. Sjetite se kako je u Danskoj BDP značajno otišao gore nakon što su postali prvaci Europe. Pobjede, uspjesi, pune tribine donose optimizam, elan, vjeru, radost... To pametna država odlično može iskoristiti sebi u prilog. Sjećam se 2007. godine, bio sam na Wembleyju kada smo dobili Englesku. Bilo nas je u Londonu možda i 10 tisuća, dio naših nije ni mogao na tribine. Igrači su nakon pobjede otišli u svlačionicu pa su se vratili, svi smo zajedno pjevali Thompsona i ‘Lijepa li si’. Mogli smo se pješice vratiti doma koliko smo se napunili energijom i ponosom. A sada? Prazni stadioni, prijeteće parole, svastike ili ne znam što, a igra Hrvatska? Odimo zato u Slavoniju. Evo prijedloga - neka se dični Boban, Šuker, svi političari koji se kunu u Hrvatsku, potrude i naprave nacionalni stadion u Vukovaru gdje bi igrale sve hrvatske reprezentacije i dolazili bi navijati Hrvati iz cijelog svijeta. To bi oživjelo i sam grad, a baš bih volio vidjeti tko bi klicao protiv hrvatske reprezentacije u gradu heroju.

    Kako vidite odnos države prema sportu?

    - Država sport treba samo kada se igraju finala i kada treba dočekati pobjednike s medaljom. To je tako jadno, neobjašnjivo je da ne prepoznaju važnost sporta za promidžbu države, ali i za zdravlje države. Prođem biciklom kada sam preko vikenda u Virovitici mnoga mjesta u Slavoniji. Vidio sam barem desetak terena koji su potpuno zapušteni, u svakom drugom selu su ugašeni klubovi. Djeca ne igraju nogomet, ne igraju ništa. Doduše, i ljudi se tamo iseljavaju. Slušam lokalni radio pa bake žele sretan rođendan djetetu ili unuku i šalju mu pozdrave u Dublin, München ili gdje već... Crno nam se piše i po pitanju demografije i po pitanju sporta. A država sve to mirno gleda...

     

    Lijevi radikali

    Kako doživljavate sporna navijačka skandiranja na utakmicama, posebno na utakmicama Vatrenih?

    - Poklič “Za dom spremni” ne podržavam, ali morate znati da je takve stvari teško procesuirati, tehnički teško. I da se na snimci čuje kako netko pjeva, taj uvijek može tvrditi da je samo otvarao usta. Nije li i bivši predsjednik Mesić u Australiji samo otvarao usta? Ako može predsjednik, može i navijač? Puno te djece ne zna što radi, oni nemaju pojma što pjevaju i što stoji iza tih riječi.

    Postoji dio njih koji bi zabranili Thompsona na utakmicama?

    - To mi je opet grozno. Što ima loše u pjesmi “Lijepa li si”? Ona je po svemu predivna i normalno da je ljudi vole i pjevaju. Tu je riječ o lijevim radikalima s druge strane koji mi još više idu na živce.

    Ne idete na utakmice, nogomet pratite preko medija. Kako gledate na medijski tretman nogometa?

    - Dobar dio medija, pa i sportskih novinara izravno potkopava nogomet. Čine to konstantno, iz dana u dan. Nemojte ići na utakmice, nemojte gledati HNL... to mi ne ide u glavu? Režu granu na kojoj sjede i izravno doprinose neprijateljstvu na tribinama. Pogledamo li prosjek gledatelja na utakmicama, možemo reći da dobro rade taj svoj posao i da uskoro utakmica više ni neće biti. Isto bih to rekao i za neke stručne komentatore, bivše igrače.

    Hrvatska već duže vrijeme ima problem s huliganima, kako to riješiti?

    - Svakako ne samo represijom, ali represije mora biti. Ako se zna da postoji njih nekoliko stotina problematičnih, onda ih treba posebno tretirati, logično je očekivati da ne pričamo o problemu koji nije rješiv. Međutim, za zdraviju atmosferu na tribinama treba nam šira akcija, moramo početi odgajati navijače. Danas klince odgajamo sloganima “gazi tovara” ili “ubij purgera”, zar to nije strašno po svakom pitanju? Kakvi smo mi ljudi, kakvo smo društvo? I mediji tome dosta pridonose, to je neupitna činjenica. Meni su roditelji iz Vrlike, rođen sam u Virovitici, živim u Zagrebu, a navijam za Hajduk. Kako bih se ja trebao ponašati? Valjda kao čovjek koji ima pravo i privilegij voljeti svoj klub. A ja već dugo ne idem na utakmice, osim reprezentacije i derbi Dinamo - Hajduk, jer mi se sve zgadilo.

    Kada pričamo o represiji i huliganima, napadač na Brunu Marića dobio je za kaznu osam mjeseci dobrotvornog rada?

    - Ne smijem komentirati tu presudu, posebno zato što je nepravomoćna, ali suci sude prema zakonu. Kolega ili kolegica koji je tako presudio sigurno ima pravno uporište u svojoj odluci kakva god ona bila. Suci ne pišu zakone, nego ih samo provode.

    U Brodskoj županiji nedavno je pritvoreno 20-ak nogometnih djelatnika, uglavnom sudaca. Navodno su dogovarali utakmice za nekoliko  stotina kuna?

    - Malo mi je to karikaturalno izgledalo... Naravno, kazneno djelo je kazneno djelo, ali takve stvari izazivaju malo podsmijeha, jer sigurno postoje puno ozbiljnije stvari koje zaslužuju pozornost. No, ako su radili nešto kriminalno, za to će snositi posljedice.

    Klince odgajamo  sloganima ‘gazi tovara’ ili ‘ubij purgera’, zar to nije strašno?

    Hrvatska već duže vrijeme ima problem s huliganima, kako to riješiti?

    - Svakako ne samo represijom, ali represije mora biti. Ako se zna da postoji njih nekoliko stotina problematičnih, onda ih treba posebno tretirati, logično je očekivati da ne pričamo o problemu koji nije rješiv. Međutim, za zdraviju atmosferu na tribinama treba nam šira akcija, moramo početi odgajati navijače. Danas klince odgajamo sloganima “gazi tovara” ili “ubij purgera”, zar to nije strašno po svakom pitanju? Kakvi smo mi ljudi, kakvo smo društvo? I mediji tome dosta pridonose, to je neupitna činjenica. Meni su roditelji iz Vrlike, rođen sam u Virovitici, živim u Zagrebu, a navijam za Hajduk. Kako bih se ja trebao ponašati? Valjda kao čovjek koji ima pravo i privilegij voljeti svoj klub. A ja već dugo ne idem na utakmice, osim reprezentacije i derbi Dinamo - Hajduk, jer mi se sve zgadilo.

    Kada pričamo o represiji i huliganima, napadač na Brunu Marića dobio je za kaznu osam mjeseci dobrotvornog rada?

    - Ne smijem komentirati tu presudu, posebno zato što je nepravomoćna, ali suci sude prema zakonu. Kolega ili kolegica koji je tako presudio sigurno ima pravno uporište u svojoj odluci kakva god ona bila. Suci ne pišu zakone, nego ih samo provode.

    U Brodskoj županiji nedavno je pritvoreno 20-ak nogometnih djelatnika, uglavnom sudaca. Navodno su dogovarali utakmice za nekoliko  stotina kuna?

    - Malo mi je to karikaturalno izgledalo... Naravno, kazneno djelo je kazneno djelo, ali takve stvari izazivaju malo podsmijeha, jer sigurno postoje puno ozbiljnije stvari koje zaslužuju pozornost. No, ako su radili nešto kriminalno, za to će snositi posljedice.

     

    Iz drugih medija