- Nemojte tamo bez pancirke! - dobacio je muškarac kojeg smo zatekli u jednoj gostionici u Grabovici u Hercegovini nakon što smo ga pitali zna li gdje je selo Zidine, koje je danas postalo poznato široj javnosti nakon što je do medija "brzinom munje" stigla vijest da je tamo pokušan atentat na Zdravka Mamića, formalno tzv. savjetnika zagrebačkog Dinama.
Reporterskoj ekipi trebalo je nekoliko "vrtnji" u krug do Tomislavgrada, dok nismo na jednom malom raskrižju ugledali tablu na kojoj je pisalo Zidine. Kad smo skrenuli, nakon desetak metara na terasi lokalne birtije ugledali smo dvojicu muškaraca i djecu kako sjede.
- Jesmo li na pravom putu za Zidine? - pitali smo.
- Tu ste, ovo je centar Zidina, na pravom ste mjestu - odgovorio nam je polusarkastično ćelavi muškarac koji nam se kasnije predstavio kao Miro Mamić, bliski rođak ranjenog Zdravka. Miro je, priča nam, s prijateljem Slavkom Beljanom bio u jednom od nekoliko vozila koja su se s užom i širom rodbinom Mamić zaputila prema zaseoku Vidovići, smještenom u brdu desetak kilometara udaljenom od Zidina do kojeg vodi jedva primjetan i uski makadamski put.
Trenutak panike
- Slavko i ja smo bili u trećem ili četvrtom autu, a Zdravko je s vozačem bio prvi u BMW-u 7. To je selo planina, šuma, tamo nitko ne živi, a Zdravko je, na mjestu gdje je njegov otac Josip umro kad je izaša iz auta, napravio, kako bi to reka, spomen-ploču. I tu svake godine dođemo, pomolimo se i ostavimo cvijeće. Nisam ti ja ni čuo pucnjeve, vidio sam samo da netko leži, mislio sam da se nije Zdravkova majka izvalila, da joj nije pozlilo, što znaš. Kad smo se približili, vidim Zdravka kako leži, krvava mu noga. On je taman izašo iz auta i vozač je pošao da će okrenuti auto, kad su ovi pucali. Dva su bila, vozač ih je vidio, al nije vidio lice, sad da li od lišća ili su bili maskirani, ne znam. Čim su pucali, pobjegli su, tamo je šumski put kojim se može motorom, pa čak i autom ići do zaseoka Šapine. Krvario je dosta, uzeli smo majicu, zavili i stegnuli ranu, a ja sam ga uzeo i stavio onako krvavog u auto i odjurio s njim u bolnicu u Tomislavgrad. Ma, bio je dobro raspoložen, zajebavo se. U bolnici je bio toliko dobro raspoložen da se slikavao sa svima, s doktorima i sestrama i s ljudima koji su se okupili - prepričao nam je Miro Mamić, a njegov prijatelj Beljan domeće:
Prva rekacija
- Stavi da je Zdravko prvo što je rekao bilo: 'Sreća, mene su pogodili, a ne druge, to je sreća!' Nismo mi odmah znali što je na stvari, to je zvučalo poput neke petarde, nismo ni znali odmah šta je, možda su lovci jer ih ovuda ima dosta - veli Slavko.
- Sigurno su ga čekali par dana, to je bilo planirano, znali su da će se pojavit - dobacuje Miro, žaleći se kako mu se telefon užario te da se ne može toliko napuniti koliko ga ljudi zove i raspituje se što se dogodilo.
Cijelu reportažu pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista u srijedu.
