Sa 15 titula nacionalnog prvenstva u vitrini Nacional je najuspješniji klub države. Sa šest uzastopnih naslova naslova prvaka ‘furaju’ se na Dinamo. No, s drugom ‘kantom’ Cope Libertadores, klub iz Medellina definitivno je postao besmrtan! Jer, sada je jedini kolumbijski klub koji je dva puta u povijesti podigao trofej namijenjen najboljem klubu Južne Amerike.
Ekvadorci prekratki
U uzvratnom finalnom dvoboju na svom terenu svladali su momci sjajnog trenera Reinalda Ruede ekvadorski Independiente del Valle sa 1:0 što im je uz 1:1 iz prve utakmice otprije tjedan dana bilo dovoljno da po drugi put u klupskoj povijesti podignu pobjednički pehar. Independiente del Valle najveće je iznenađenje ovogodišnje Cope, taj klub je tek prije šest godina po prvi put u svojoj povijesti ušao u prvu ekvadorsku ligu, no ipak nije uspio srušiti i posljednju prepreku na putu do slave...
Budio se jučer Medellin u sumaglici slave, ali i sjećanja na 1989. kada je klub prvi puta stigao do naslova. Samo, tada su izvještaji s utakmica vrištali iz - crne kronike.
Nemoguće je, naime, zaboraviti na trijumf iz 1989., jer dok je ovaj ostvaren na terenu, do oniog se dolazilo putem nasilja, droge i smrti, svega onoga što je na pisalo na posjetnicama ozloglašenog kokainskog barona Pabla Escobara.
Čovjek koji je imao toliko novca da ga je zakopavao u zemlju diljem Kolumbije, a koji je obožavao nogomet, pa je mnogim zvijezdama plaćao puste milijune kako bi na njegovom imanju, okruženi privatnim ZOO-om i eskadronom smrti, odigrali najobičniju partiju nogometa, odlučio je krajem osamdesetih stvoriti ‘dream team’. Novac nije bio problem, a konkurencija se gradila u Caliju i Independientu, koju su dizali tamošnji narko-karteli. Bila je to zapravo mini-liga lokalnih narkogangstera, koji su našli svoje igračke. A novac doslovce nisu mogli potrošiti.
- America se šetala svim stadionima u Kolumbiji, bila je super moćna, a ujedno su i suci puštali, želeći zaraditi koji dolar mukte - otkriva Fernando Rodriguez Mondragon, sin Gilberta Rodrigueza Orejuele, Escobarovog rivala iz Calija. - A onda se pojavio Pablo...
Pablo je, međutim, za razliku od Americe koja se krcala stranim zvijezdama željnima lake love i još lakših pobjeda, gradila kolumbijskom kičmom: na golu ključni Higuita, u obrani talentirani i stameni Andres, u vezi sjajni Leonel Alvarez, a u napadu Trellez i Usuriaga. Uglavnom, momčad za ‘tacnu polizati’, kazao bi Pablo.
Te ‘89. Nacional je krenuo sporo, ali je potom kao od šale krenuo rušiti Racing, Millionarios i Danubio. Istina, godinama kasnije su suci Daniel Cardellino i Juan Bava svjedočili kako su večer uoči utakmica na vrata dobila ‘platu o plomo’, izbor srebra ili - olova, love ili metka. Takav Nacional došetao se do finala, a onda se odigrala epska bitka: u prvoj utakmici, u ekspres loncu Paragvaja, Olimpia je pobijedila 2:0, no u uzvratu u Medellinu, prvo je Fider Mino postigao autogol, a potom je Usuriaga zabio za raspucavanje penala.
Gdje je Alvarez pogodio 18. (!) penal, nakon što su Paragvajci, vjerojatno od umora, promašili čak četiri uzastopna udarca s bijele točke. Bio je to najveći trenutak kolumbijskog nogometa. Ali, paradoksalno, i njegov kraj.
Mito, ucjene i prijetnje poprimile su pandemijsku pošast, a zajedno s klađenjem, došlo je do tragedije koje su ga doslovce upucale.
U studenom 1989. sudac Ortega mislio je da se radi o blefu. Pa je dopustio da se utakmica odvije svojim tijekom, a America pobijedi Nacional sa 3:2. No Ortega se preračunao. To nije bio blef. Već igra u kojoj je Escobar uložio gomilu novaca. Na pobjedu Nacionala. A Pablo nije volio gubiti novac, bez obzira koliko ga imao. Nesretni Ortega platio je metkom.
25-godišnja katarza
Bila je to najava smrti Andresa Escobara nakon SP-a 1994., kada je liebling nacije jedan obični autogol platio glavom na nekom opskurnom parkiraištu. Tamo gdje je pored beživotnog tijela dečka koji se prodao u Europu, opstao ležati i kolumbijski nogomet.
Isti onaj koji se počeo dizati prije par godina zajedno s kolumbijskom reprezentacijom, lišenoj teške i mučne prošlosti. Isti taj nogomet, nakon 25-godišnje katarze počeo se dizati poput feniksa. Prvo reprezentacija, sada i Nacional. Ovo nije samo pobjeda Nacionala. Ili Medellina. Ovo je pobjeda Kolumbije, pobjeda Ortege i Andersa Escobara. I zato nema cijenu!