Moj sin je ovdje postao čovjek, zdrav, normalan čovjek, i sad mi vi recite kako ja kao otac od ikoga mogu tražiti išta više.
Riječi su to Ivana Palaverse. Oca. A s njim su se složili i drugi očevi s kojima smo razgovarali, kao i jedna majka. Svi oni su došli u redakciju "Slobodne" kako bi svjedočili o razlozima zbog kojih njihovi talentirani sinovi, mladi reprezentativci, potencijalne buduće zvijezde, nogomet treniraju u klubu koji im novac, dok su još djeca, spominje na posljednjem mjestu.
Zadnjih tjedana javnost je informirana kako Dinamo Hajduku "otima" najbolje od najboljih dječaka. Iz Poljuda je tako prema Maksimiru otišao Jakov Vasilj, nekoliko dana nakon njega bijeli je dres modrim zamijenio i Vinko Rozić, dok se svaki dan očekuje i objava vijesti da je iz Splita u Zagreb preselio Martin Baturina. I njegova braća Roko i Marin također.
foto: hajduk.hr
I dok mediji skloni Dinamu javljaju o pljuskama koje Zdravko Mamić u serijama daje Ivanu Kosu i njegovim nadobudnim suradnicima, posebice PR-ovcima koji, tvrdi se, neumorno peglaju klupski imidž, s Poljuda poručuju kako im nije ni na kraj pameti ulaziti u novčanu utrku sa svojim glavnim konkurentom. Dapače, otvoreno tvrde da su svima u njihovoj Akademiji koji razmišljaju poput oca Vasilja i oca Rozića, kao i oca Baturine koji je Hajduk već bio napustio prihvaćajući prije dvije godine nemoralnu ponudu odaslanu iz tada još uvijek solventnog RNK Splita, prozori otvoreni i da mogu iskočiti kad god požele.
I da imamo sve milijune ovoga svijeta, uvjeravaju predsjednik Kos i voditelj Akademije Krešimir Gojun, ne bismo njima kvarili našu djecu. Ni model, koji se u Hajduku gradi, a koji kaže da se djeci nudi nogometno školovanje i ljudski odgoj kakav nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti.
Kad dijete šaljete na Harvard ne tražite od Harvarda novac da vam ga primi, nego, sasvim suprotno, vi njima plaćate, i čast vam je što ste uopće dobili priliku da vam dijete tamo studira. A takav je i Kos-Gojunov plan, ambiciozan, pretenciozan čak, ali provediv. Želja im je u poljudskoj Akademiji okupiti najbolje stručnjake, vladare nogometnih znanja, koji će u svijet odašiljati djecu spremnu za život i nakon Hajduka. Ne mogu svi biti igrači za prvu momčad "bijelih", niti će svi moći živjeti od nogometa, ali će zato svi, uvjeren je ovaj dvojac, dobiti diplomu koja će im otvarati mnoga nogometna vrata. Neće, ukratko, ukoliko se ne realiziraju kroz Hajduka završiti na ulici, ili u kafiću, ili na onemoćaloj roditeljskoj grbači.
- Meni je samo dobrobit moga djeteta važna, ne razmišljam od danas do sutra nego što će biti za trideset godina, kakav će on biti čovjek, kakva će mu biti obitelj, kakva će biti njegova djeca - kaže nam Ivan Palaversa.
Njegov Ante trenutačno je u Tokiju s reprezentacijom. Oporavio se nakon nezgodne ozljede. Pola godine nije igrao.
- Ali je zato u Hajduku imao tretman kao da smo u Juventusu, ne mogu vam opisato koliko smo na tome zahvalni klubu, a opet, to je i normalno jer Hajduk je mome Anti druga obitelj - govori otac Palaversa.
Ponuda drugih klubova ima, no u kući Palaversa o njima se ne raspravlja.
- U Dalmaciji svaki otac sanja da dobije sina, to je pod broj jedan, pod broj dva volio bi i da mu mali zna igrati na balun, a pod broj tri, a to je san svih snova, da zaigra u Hajduka. To je, što se mene tiče, jedino normalno, sve ostalo, veliki novac i silna obećanja, teško mogu izići na dobro. Ali, Bože moj, svatko odlučuje o sebi, tko sam ja da drugima sudim. Netko sreću mjeri u eurima, a meni je najveća sreća kad mi sina pohvale da je dobro odgojen i kad bi jednog dana istrčao na Poljudu u dresu Hajdukova prvotimca - objašnjava Palaversa.