Kada su birali Josea Mourinha, šefovi Man Uniteda tražili su najboljeg među trenerskim makijavelistima, korporativnu menadžersku zvjerku koja se ne ustručava zamahnuti bičem prema zvijezdama svlačionice ako to znači da će na kraju sezone podići trofej ili dva. Birajući Pepa Guardiolu šeici iz plavog dijela grada učinili su potpuno suprotno: iz njihove perspektive važan je put a ne cilj, zato je težak grijeh ako golu ne prethodi dugačka i maštovita predigra.
Poželjno je da se lopta tijekom tog čina ponaša kao promiskuitetna fufa i da što brže mijenja partnere, ali samo unutar Cityjeve momčadi, a trofej na kraju sezone može biti isključivo nadogradnja lepršavom, seksi nogometu.
Kada je regrutirao Mauricija Pochettina, proračunati trgovac Daniel Levy ciljao je trenera i pedagoga u istoj osobi, metodičnog znalca koji će njegovim mladim lavovima Harryju Kaneu, Delleu Aliju, Christianu Eriksenu i Ericu Dieru astronomski napumpati cijenu kako bi ih prepakirane sutra utopio Realu ili Barceloni za 100 ili 200 milijuna nečega i što bezbolnije otplatio novi Tottenhamov stadion.
Vlasnik Tottenhama Daniel Levy
Izabravši Jürgena Kloppa gazde s Anfielda krenule su u bitku protiv gotovo 30-godišnjeg premierligaškog prokletstva: tko će to blagog ‘underdoga’ napokon odvesti do kraja i titule engleskog prvaka ako neće karizmatični pilot, koji je sa slabijim Borussijinim bolidom u Bundesligi jednom izgurao Bayern sa staze i usput igrao finale Lige prvaka? Contea je Roman Abramovič pronašao u izlogu istog onog dućana s markiranim talijanskim trenerima (Ranieri, Ancelotti, Di Matteo), zato što je skup, strastven i taktički dubok, a Roman, kao što znate, odavno ima fetiš na gigantske jahte i talijanske trenere.
Na koncu Arsenal... Kada je birao Wengera, što je ono htio Arsenal? Sjeća li se uopće tko s obzirom na to da priča datira iz doba predinternetskog kenozoika, sve je manje živih i pouzdanih svjedoka, a u međuvremenu je bivala obogaćena desecima zbunjujućih rukavaca?
Kada podvučete crtu pod trenersku inventuru premierligaških elitnih klubova, na klupama dobijete po jednog šarmantnog makijavelista, jednog savršenog estetu i holističkog filozofa, jednog odmjerenog pedagoga, jednog karizmatičnog reformatora, jednog Talijana i jednog škrtog i iscijeđenog faraona u službi američkog tajkuna, koji voli žonglirati različitim sportskim franšizama. Nagradno pitanje glasi - uvjetima kojeg natječaja bi se najlakše prilagodio Slaven Bilić? Ako je vaš odgovor Liverpool, molim vas da još jednom prođete kroz natječajnu dokumentaciju jer vi ste zapravo mislili na Everton, zar ne?
Otkako je dignuo sidro iz hrvatske reprezentacije, Slaven Bilić figurira kao kandidat za menadžera jednog od ‘big five’ engleskih klubova. Veliki, tradicionalni klub činio se kao logična sljedeća adresa nakon što je upravljajući ‘vatrenim’ space-shuttleom mladi trener dvaput pomeo Englesku, pobijedio Njemačku i Italiju te zapeo na pragu polufinala Eura 2008. Još dok ga nije bilo na tim meridijanima, zvjezdana namještenja u aristokratskom nogometnom svijetu dobivali su bitno bljeđi treneri od njega poput Davida Moyesa na Old Traffordu, ili zeleniji talenti poput Andrea Villasa-Boasa ili Tima Sherwooda u Tottenhamu, odnosno Brendana Rodgersa u Liverpoolu. Zašto ne bi mogao i Bilić?
Zato što je nogometna dijalektika u međuvremenu radila protiv hrvatskog trenera, rekao bi anonimni filozof. Na ulasku u šestu godinu klupskog menadžerstva/trenerstva (jedna godina Lokomotiv Moskva, dvije godine Bešiktaš, treća godina u West Hamu) njegov rockerski šarm i dobar smisao za humor, parole tipa “na terenu želim energiju Iron Maidena”, sve slabije dopiru do publike. Krivulja forme njegovih momčadi kontinuirano se urušava. Svakim novim skupim pojačanjem fizionomija tima se savija umjesto da se ispravlja, a njezin pobjednički kapacitet kopni i vene. Gledajući Slavena Bilića kako maršira u televizijskom studiju u ljeto 2016. godine, uspinje se na stol i slavodobitno vrišti zbog pogotka Dmitrija Payeta za francusku reprezentaciju, posljednja stvar koja bi vam mogla pasti na pamet jest da će taj isti Payet sutra voljenom menadžeru zabiti nož u leđa. Govori li to nešto o famoznom man-menadžmentu, toj pomalo razvikanoj motivacijskoj disciplini kojom je, kažu, Bilić suvereno vladao? Je li prevelik prijatelj igračima da bi funkcionirao kao autoritet i šef? Nije li na temeljima one famozne prve sezone, kada je izgradio imidž ubojice divova, trebao podići i odgojiti aspiranta na trofej?
Konfuzna je ta situacija kroz koju danas prolazi 49-godišnji trener u West Hamu, s navijačima na rubu histerije i vlasnicima koji mu nevoljko odobravaju nove tranše mutnog roll-up kredita. “Imaš dvije utakmice da spasiš posao”, poručili su mu u svibnju pa se on naglo trgnuo iz sinkope, uskočio u kokpit, zgazio Tottenham i ipak sačuvao radno mjesto. Ne bez posljedica po ugled, iz kutova Olimpijskog stadiona sve češće dopire žamor nezadovoljstva i onaj zajedljivi “ujutro ćeš dobiti otkaz” refren.
“Imaš dvije utakmice da spasiš posao”, ponovili su mu krajem prošlog tjedna, a Bilić se probudio iz drijemeža, protrljao oči i uzviknuo - gle, Tottenham, baš je super što ću još jednom izbjeći cipelu. Laknulo mu je kad je sljedećeg jutra odradio relaksacijski trening s nasmijanim igračima, ali steškalo mu se čim je kasnije u kantini otvorio novine. U njima je pisalo da je i dalje vodeći na popisu menadžera za odstrijel. S tečajem 2,0 (ispred Silve iz Watforda i Dychea iz Burnleyja) može biti prilično siguran da neće odveslati utrku do cilja niti dočekati kraj trogodišnjeg ugovora s klubom.
Uskoro će deset godina otkako je Bilić na čelu nacionalne momčadi protutnjao Wembleyjem (3-2) i nogom otvorio vrata naše trenerske Kuće slavnih. Bilo je pitanje trenutka kada će zakoračiti stazom Zlatka Čajkovskog, Branka Zebeca, Tomislava Ivića, Otta Barića i Ćire Blaževića, koji su osvajali trofeje u bijelom svijetu i igrali finala europskih kupova. Nije se dogodilo. Bilićev opus je blistav utoliko što je kao izbornik i trener kompletirao impresivnu kolekciju skalpova. S Bešiktašem je izbacio Liverpool u 1/16 finala Europske lige, ali je dvaput sezonu završavao kao treći u ligi od tri trofejna kluba. Na klupi West Hama u prvoj je londonskoj sezoni bacio na leđa baš sve bogate klubove, ali ostao je na pragu plasmana u Europu. Sljedeću tranzicijsku godinu, vrijeme selidbe na novi stadion, zaključio je na 11. mjestu Premiershipa, a u završnom krugu čeka ga borba za opstanak. Ili prije za preživljavanje u orbiti...
Uoči pobjede protiv ‘spursa’ kojom će produžiti boravak u Londonu, Bilić je postao kandidat za američkog izbornika. Daleko od toga da bi to bila trivijalna pozicija na svjetskoj nogometnoj mapi, ali takva bi karijerna putanja ipak bitno odstupala od onoga o čemu smo godinama bubnjali i za što smo zapravo svi tiho navijali. Tražite li sljedećeg trofejnog HR-trenera u glamuroznoj ligi, zaboravite privremeno Bilića i bacite oko na Niku Kovača i Igora Tudora...