Prije tri godine bili su, uz Andriju Balića, označeni kao najveći talenti hrvatskog nogometa. Istina, ta se maksima olako u HNL-u lijepi mladim ljudima tako da je svako veličanje tog tipa zapravo banalizirano. No, do tada iskazane tehničke vrijednosti tih vršnjaka rođenih 1997. uistinu su nagovještavale višu razinu talenta u generaciji.
Balićeva generacija
Slučajno ili ne, Ante Ćorić i Andrija Balić postali su “projekti” Dinama i Hajduka u razmaku od tri dana (16. odnosno 13. travnja 2014.) i to protiv istog suparnika, Splita u Splitu. I treći talent tog doba, Nikola Vlašić, debitirao je u Splitu, tri mjeseca kasnije, protiv Istre 1961. Balić je 18. najmlađi debitant u povijesti HNL-a (16,8 godina), Vlašić 27. (16,9), Ćorić 44. (17)…
Balićeva sudbina u Udineseu, gdje je već 13 mjeseci bez ijedne sekunde igre, dovoljno ukazuje na svu varljivost talenta u kontekstu jače konkurencije te neiskustva. No, dok se on bori za poziciju u Serie A, Ćorić i Vlašić pripremaju se za start različitih klupskih proljetnih iskušenja, ali iznimno velikih osobnih.
U svojoj četvrtoj sezoni HNL-a Ante Ćorić nema izborenu poziciju standardnog prvotimca Dinama. U svojoj trećoj HNL sezoni Nikola Vlašić nastavlja kao standardan igrač Hajduka. Zajedničko im je, osim dojma, da im razvoj ne ide željenim i javno najavljenim tijekovima, te što oba talentirana igrača nemaju definiranu taktičku poziciju.
Nakon stotinjak utakmica (Ćorić 107 uz 16 golova, a Vlašić 93 uz 6 pogodaka) djeluje nam jasnim znakom problema da im na pragu 20. godine to pitanje nije riješeno. Obično se za mlađe igrače koji se probijaju u karijeri smatra da im je najvažnije igrati, otuda se benevolentno gleda što ih treneri postavljaju tamo gdje im je nužno čepiti taktičke rupe. No, Ćorić i Vlašić nisu obični mladi igrači, jer su klupskom promocijom, posljedičnim medijskim tutnjanjem, rapidno napredovali u statusu. Od talentiranih juniora oni su preko noći postali igrači, važni seniori i veliki projekti Dinama i Hajduka. Upravo je taj pristup, neprirodan nogometnom razvoju uopće, tehnički upitnog planiranja i psihološki vrlo napet za nezrele osobnosti tinejdžera, pridonio neravnoteži igračkog im sazrijevanja.
Preskakanje stepenica
Ćorić je u Dinamu stalno predmet statusa toplo-hladno, golemog medijskog promicanja, ali i nesigurne pozicije u momčadi. Iako ga je izbornik “za nagradu i perspektivu” vodio i na Euro, na Ćorićevim se iskoracima jesenas nije to osjetilo nekim posebnim impulsom. Samo je dodatno ojačan pritisak na momka od kojeg svi, temeljem nelogičnih promocija, stalno očekuju neka čudesa.
Da se Ćoriću to vraća kao bumerang, osjeti se i u njegovoj igri. Osim što nije razvio igru u oba pravca, primjetno je da u njegovim potezima nema više ni karakteristične mu lepršavosti. Klasična priča gubitka samopouzdanja, odnosno nesnalaženja u novim okolnostima, koje ne djeluju tako bajne kako su to izgledale prije dvije-tri sezone. I kako su momku servirane i kroz medije...
Kod Nikole Vlašića razabiremo slične sudbine. Ušao je rano u mlin seniora Hajduka i zbog slabije konkurencije u momčadi u odnosu na Dinamo, bilo mu je lakše nametnuti se kao nova mlada snaga. Kod njega se događa nešto drugačije, a to je da igra i previše i u nelogičnom statusu.
Postavljan je na sve moguće pozicije osim posljednje linije, forsiran je idejom da se od njega nešto posebno očekuje jer je “određen da bude zvijezda i veliki transfer”, a kako se u tim nelogičnim statusima i okolnostima mladom igraču lako pogubiti, onda dubioze koje prate njegov razvoj postaju prirodne. Ozljede su dodatni teret fizičkoj i psihološkoj snazi, a sve postaje još kompliciranije što je Vlašić u momčadi koja je pod stalnim teretom nerealnih očekivanja okruženja.
Vlašić, kao i Ćorić, kao i Balić, a i kao mnogi iz generacije 1998., najzvučniji su primjeri kako je forsirano “starenje” talenta i pretvaranje u igračke vrijednosti preko noći, iz razno raznih interesa, jako dobar put da se njihov razvoj dovede u ozbiljno pitanje.
Ovo je proljeće jako važno za oba igrača da daju odlučan impuls svojoj igračkoj evoluciji te povrate nužno samopouzdanje kroz iskorak u igri. Bilo bi jako važno, možda presudno, da ih treneri i klubovi, i svi drugi koji ih okružuju, prestanu požurivati da budu “stari” i dopuste da rastu normalno kao profesionalni nogometaši. To bi značilo prije svega da ne preskaču stepenice…