Priča je odavno poznata: kada je stigao u Dinamo, u to ljeto 2012., Ante Čačić je Andreja Kramarića ekspresno preselio u Lokomotivu.
- Igrač sam za Dinamo, iako je Čačić rekao da me ne treba! - poručila mu je tada programirana “plava devetka”.
Niti tri mjeseca kasnije, Ante Čačić, suočen s neefikasnošću, odaslao je novu poruku:
- Treba nam netko kao Snješko Cerin! - kazao je Ante misleći na Andreja.
No, Kramarić u Dinamu nije imao “prođu”, jednostavno njih dvojica nikad nisu kliknula. Taj zagrebački dečko morao je otići u Rijeku da Slovenac “zavužga” vatru i u njemu probudi napadački potencijal koji je zapalio Europu. Do danas, međutim, traje dojam da Čačić nikada do kraja nije prihvatio neželjeno Dinamovo dijete koje se kasnije, nakon neuspješne avanture u Leicesteru, skrasilo u Hoffenheimu, u kojem je u 60 nastupa zabio 25 golova, dodavši i 15 asistencija.
U Hrvatskoj, svejedno, Kramarić je bio i ostao džoker. U konkurenciji nedodirljivih Mandžukića i Perišića, ali i Rakitića, pa prvo Pjace a potom i Brozovića na desnoj strani, Krama je svoje minute zbrajao prstima jedne ruke. U 17 utakmica za “vatrene” pod Čačićem, Kramarić je upisao samo pet mjesta u startnom bloku, sve drugo bilo je praktički svedeno na “garbage time”. Iako je s njime Hrvatska upisala 13 pobjeda, jedan remi i samo tri poraza, od kojeg se bilježi i onaj portugalski, nakon penala, gdje je Krama odigrao jednu jedinu minutu.
Danas, međutim, Ante Čačić nema druge nego osloniti se na “Snješka Cerina”, bez kojeg se ne mogu zamisliti posljednje dvije, odlučujuće utakmice Hrvatske u borbi za ruski mundijal. Julian Nagelsmann u Hoffenheimu ga koristi kao “pakera”, praktički polušpicu koja djeluje iz drugog plana, to je uloga koja mu savršeno odgovara i koja ga je u Bundesligi gurnula među elitu, među one kojima se najviše dive. Dok djeluje iz drugog plana, igrač koji je hitar, tehnički raznovrstan i taktički obučen, sjajno funkcionira kao strijelac i asistent, što je velika stvar. S obzirom da nema problema s naglašenim egotripom, Kramarić je igrač u kojeg se “vatreni” pouzdaju, a odsad mora i Ante Čačić.
Hrvatska za Finsku
Subašić - Vrsaljko, Vida, Mitrović, Pivarić - Rakitić, Modrić - Brozović, Kramarić, Perišić - Mandžukić
Kramin kredo dodatno pojačava njegov karakter, koji nije sklon velikim ekscesima i konfrontacijama. Kada je iz Dinama prebjegao na Kantridu, slao je pomirljive tonove, kada ga je, recimo, ljetos Čačić izbrisao s popisa za Island, Krama je poslao poruku da je njegov odnos s Čačićem “iskren i dosta dobar”. Takav igrač, koji uspjeh momčadi i reprezentacije pretpostavlja vlastitom egu, blagodat je za svakog suigrača i trenera. Upravo stoga, u času kada nemamo Pjace, Kalinića, Badelja... u njega se uzdamo s figom u džepu i nadom da će nešto odigrati, jer znamo da hoće.
Kramarić je definitivno jedan od najpodcjenjenijih igrača posljednjih godina, no njegov stav nije dopustio da se pomiri s time i uđe u borbe sa svima ili samim sobom. Igrajući uz svoje idole, a danas suigrače, ostao je isti, što je odlika velikog čovjeka i igrača. Ante Čačić intimno će priznati da je s njime znao griješiti, no često je i dalje “Cerina” stavljao u zapećak. Govorio je da se igra Hoffenheima razlikuje od hrvatske pa je stoga teško ukomponirati Kramu i od njega dobiti maksimum.
S obzirom da je Rakitić, što će i sam priznati, u Hrvatskoj u zadnje dvije godine očito krivo preraspoređen te je dobio ulogu u kojoj ne daje maksimum, možda je zapravo ovaj “krizni stožer”, alarmantno stanje u kojem smo desetkovani izostancima a ujedno imperativni rezultatom, zapravo najbolja stvar koja se mogla dogoditi ovom dijelu momčadi, mokrom napadačkom barutu koji bazdi na sterilnost.
Za Hrvatsku je, dakle, najbolja stvar razgoropađeni i inatljivi Krama, koji će u “svojoj” Rijeci istrčati s namjerom da Fince doslovce - pojede.