Kako je došao, tako je i otišao. Smjena Nike Kovača 2015. godine dvije utakmice prije kraja kvalifikacija za EP 2016. iznenada je iznjedrila Antu Čačića kao novog izbornika. Jednu utakmicu - a nadajmo se tri - prije rješenja kvalifikacija za SP 2018. Čačićeva je smjena iznenada iznjedrila Zlatka Dalića kao novog izbornika.
Dok je Čačić stigao u kudikamo boljoj natjecateljskoj i kadrovskoj situaciji koju mu je ostavio Niko Kovač, uz obvezu da pobijedi kod kuće slabe Bugare i potom u gostima Maltežane, Daliću je Čačić ostavio razbijenu reprezentativnu grupu na korak od ispadanja iz svih kombinacija za Rusiju i s teškom zadaćom da prvo ostane neporažena u Ukrajini, a potom, bude li sreće, da se snalazi u doigravanju.
Nakon dvije godine mandata s jednom od najboljih momčadi koje je Hrvatska imala u svojoj četvrtstoljetnoj povijesti Ante Čačić ostavlja miraz prolaska grupe na Euru u Francuskoj. Hrvatska je ondje u početnom dijelu odigrala zapažen nogomet, kako i dolikuje kadru koji ima, ali je već na prvoj stepenici kup-sustava ispala u slabijoj igri protiv Portugala.
U Francuskoj, na visokim razinama nogometa, najjasnije se pokazao izbornikov manjak taktičkih ideja i međunarodno neiskustvo. Dok se u pripremi sve uglavnom moglo doživjeti korektnim, vođenje za vrijeme utakmica bilo je vrlo neuvjerljivo. Kada bi morao čitati tijek utakmice i donositi promptne odluke za boljitak igre momčadi, Čačić je više djelovao kao pasivni promatrač nego aktivni trener. No kao i uvijek, može se sada lamentirati o taktici i izborima, nikada se stvari neće moći dokazati pro et contra. Francuski nastup, i s takvim razočaravajućim krajem, ostaje bolji dio priče Čačićeve ere. Prolaskom grupe postao je treći izbornik kojem je to uspjelo, nakon Miroslava Blaževića i Slavena Bilića, iako je jaz učinka prva dva izbornička opusa s njegovim predubok.
Po kriterijima stručnih referenci, međunarodnog iskustva i, dakako, nužnog garda koji šef nacionalne momčadi mora imati da bi se mogao nametnuti grupi vrhunskih igrača, Čačić je, zapravo, bio inferioran većini izbornika. Mirko Jozić, Otto Barić i Zlatko Kranjčar imali su zapažene trenerske karijere prije nego što su postali izbornici. Niko Kovač i Igor Štimac nisu se mogli time pohvaliti, ali su za razliku od Čačića imali ogromno međunarodno igračko iskustvo i reprezentativni autoritet. Slažemo se da ni to nije dovoljan kriterij, ali u svekolikim improviziranim izborima Čačić je bio najmanje logičan.
Zato je u jednom, većini već prenapornom razdoblju polariziranog života reprezentacije zbog svih animoziteta prema vladarima Kuće nogometa njegov izbor dočekan općim negodovanjem. On je pak malo činio da bude simpatičniji.
Doživljen kao još jedan izbornik pod kontrolom Zdravka Mamića, u javnoj se komunikaciji silno trudio pokazivati da je nezavisan, ali je u pravilu govorio ono što je Kuća nogometa htjela čuti. S obzirom na to da svi znaju da je baš Zdravko Mamić odlučio da će on biti izbornik, takva Čačićeva retorika dodatno je iritirala javnost.
Nos u zraku
Na svako kritičko propitivanje ljutito bi reagirao tezom da je 30 godina uspješan trener i nadmeno postavljajući stvar kao da je, zapravo, čudno jedino da već prije nije dobio priliku voditi Hrvatsku. Njegova je samouvjerenost u početku mogla biti i pozitivna za izborničku poziciju, odnosno da mangupskim gardom igrače drži pod punom kontrolom.
Problem je što se taj gard nije očitovao i u njegovim izborničkim odlukama i tehničko-taktičkom vođenju, zbog čega je prilično brzo ispario kao moguća vrlina, slično kao i dobar odjek one priče koja samo kod nas prolazi kao vrlina, a to je da je olabavio stegu u reprezentaciji. Iako je igračima to oportunistički odgovaralo, pogotovo nakon Kovačeva krutijeg ali ispravnijeg pristupa, s vremenom su upravo oni počeli govoriti da je u taboru sve odveć “laganica”. Takav je pristup malo-pomalo prerastao u naviku nelogičnih nedolazaka, pada forme bez imalo uzbuđenja, što je dovelo do toga da je Modrić prvi put javno prozborio o “izgubljenom naboju”.
Lomi se na Hrvatskoj
Dakako, govorili su prije toga igrači o tome, ali međusobno, ne javno. Kao što su sve češće iznosili da se jednolično pristupa utakmicama, bez ozbiljnijih taktičkih priprema, pogotovo nakon sve većih problema sa suparnicima. Da to nije bilo samo priča, pokazivale su slabije igre Hrvatske, koje su, nakon stalnog crescenda od Ukrajine u Zagrebu preko Islanda, Kosova i Turske, dovele do pogubnog gafa s Finskom. I nove smjene koja je, ustvari, samo žrtvovanje još jedne figure za pokrivanje realnih sustavnih problema koje ima ovako strukturiran HNS. I što se sada lomi na reprezentaciji.
Ante Čačić je sa 62 godine nenadano doživio najveću čast trenerske karijere. Odlazi kao neuspješan izbornik. Ni prvi ni posljednji. Ono što je sigurno jest da je Čačić želio najbolje. Kao što je sigurno davao sve od sebe da osim domoljubne retorike nogometnim masama podari željene rezultate. Upravo je u tome jest cijeli problem njegova mandata, što je njegov maksimum ipak bilo premalo za visoke razine izazova kojima podliježe reprezentacija i igrači iz najvećih europskih klubova...