Uvijek je Ilija Lončarević bio sugovornik koji se ne libi reći ono što mu je na duši. Međutim, zadnjih 15-ak mjeseci uglavnom je šutio, tako da nikada nismo saznali što se dogodilo s njegovim poslom u Hrvatskom nogometnom savezu kada je u proljeće prošle godine iznenada otišao s pozicije koordinatora rada svih mladih muških selekcija. Otišao je nakon samo šest mjeseci provedenih na toj funkciji, premda je bio najavljen poprilično glamurozno, što je i logično za stručnjaka Lončarevićeva kalibra.
Povod za intervju koji je napokon pristao dati bila je reprezentacija U-19 koja se na nedavno održanom Europskom prvenstvu u Njemačkoj nije proslavila dobrim igrama. Izgubili smo, naime, sve tri utakmice u skupini, iako porazi od reprezentacija poput Francuske, Engleske i Nizozemske nikada ne mogu ići u red podbačaja, očekivanja od “čileanske” generacije ipak su bila nešto veća.
Milin je dobar izbornik
- Jako je teško nešto ozbiljno reći o našem nastupu na tom vrlo jakom turniru, jer treba znati da smo u Njemačku otišli bez nekoliko igrača koji bi u ovoj momčadi bili apsolutni nositelji igre. Prije svih tu mislim na Vlašića, Ćorića i Benkovića. Može se, dakle, reći kako smo već u samom pristupu turniru poručili da nam rezultat nije najvažnija stvar na svijetu. Izborniku Milinu, a jednako je tako i ostalim izbornicima po pitanju pozivanja igrača, ruke su jako vezane. Neću reći da su izostanci nekih igrača opravdani ili neopravdani, nego samo konstatirati da je to tako, a kada je tako, onda ozbiljna analiza i nema smisla, samo ćemo gubiti vrijeme. Dok god klubovi budu odlučivali tko od igrača može a tko ne može, naši će rezultati biti točno onakvi kakvi su bili u Njemačkoj. I tu je izbornik, pa makar on bio kvalitetan kao što Ferdo Milin jest, apsolutno nemoćan. To je naša istina i svi smo je više manje svjesni.
Tu je bio kraj razgovora o turniru u Njemačkoj. Međutim, uslijedio je nastavak koji je očito Lončarević držao dugo u sebi, ali onaj tko ga poznaje, zna da će prije ili kasnije ipak reći ono što misli.
- Nisu izbornicima naših mlađih selekcija ruke vezane samo po pitanju pozivanja igrača. Nažalost, njima se natura na glavu i koji igrači moraju igrati za koju selekciju. Postoje neki koji su važniji i koji su privilegirani i oni koji to nisu. To je istina, tome sam svjedočio i tu nema prostora za veliku raspravu. Postoji gazda u Savezu kojega se mora pitati i slušati. To je istina hrvatskog reprezentativnog nogometa u ovom trenutku. Međutim, nije najžalosnije što je to tako, nego je žalosno što je to već prihvaćeno apsolutnom šutnjom i oko toga nitko ne raspravlja.
Vi ste očito u tih šest mjeseci radeći u HNS-u probali malo raspravljati?
- Ako o tome nitko ne raspravlja, onda je ustvari i ova moja opaska suvišna i ne znam zašto je uopće iznosim. Činjenica je da u tome nitko u Savezu ne vidi ni najmanji problem, a kada je tako, onda de facto problema nema. Postoje samo oni poput mene koji idu raditi problem tamo gdje ga nitko ne vidi. Nažalost, ja sam takav kakav jesam, uvijek govorim ono što znam i vidim.
Nećemo reći da su vaše riječi šokantne, o tome se ionako već godinama priča na mnogo načina, ali kamo će nam otići reprezentativni nogomet ako su pravila ponašanja takva kako ste nam vi ispričali?
- Na moju žalost, ja sam to tako vidio, ali ne želim puno pričati o tome, jer ispast će da sam tamo bio šest mjeseci i da sada poput nekakvog špijuna iznosim prljavi veš po medijima. Šutio sam godinu dana, možda sam trebao tako još sljedećih deset, ali to ionako svi znaju. Javna je to tajna o kojoj nitko ne priča...
Juga je držala do nas
Vratio se Ilija potom još u 80-e godine prošlog stoljeća kada je u vrijeme Jugoslavije prvi put zakoračio u Hrvatski nogometni savez koji je i tada postojao, ali nije bio samostalan.
- Sada postoji Stručna komisija u Savezu, a onda je postojao Stručni odbor koji je praktički bio ravnopravan ljudima koji su vodili Savez. Ono što bi Stručni odbor odlučio, to su čelnici u 95 posto slučajeva prihvaćali, jer znali su da je to stav stručnjaka, a stručnjaci su tada bili na cijeni, do njih se držalo, oni su imali autoritet koji gazde nisu htjele rušiti. Tada se držalo do ljudi od imena i prezimena. Od kada postoji hrvatska država, od dana kada je HNS postao samostalan, do riječi stručnjaka više nitko nije držao. Tako mogu otvoreno reći da oni koji napadaju Mamića kao apsolutnog gazdu hrvatskog nogometa - što je nedvojbeno točno - trebaju znati da ignoriranje stručnjaka i pravila nogometne igre nije počelo s njim, nego je tako od prvog dana Lijepe Naše. Stručna komisija bila je tek instrument pojedinih struja ili ljudi u Savezu. Zato sam tri puta odlazio iz naših Stručnih komisija jer nije imalo smisla tamo sjediti. Struka postoji, ali nema pravo na svoje mišljenje, nego mora biti u službi nekih ljudi, a ja to nikada nisam mogao.
U savezu vas dobro poznaju, poznaje vas još bolje i Zdravko Mamić s kojim ste u nekoliko navrata surađivali radeći u Dinamu. Zašto ste se onda vratili u HNS u prosincu 2014. godine?
- Priča je uvijek ista. Zvali su me, rekli su da me trebaju, da trebaju moje znanje i iskustvo, moje vizije i poglede na nogomet. Računao sam da me sada dovoljno poznaju, da im valjda ne pada na pamet da ću pognuti glavu i prešutno gledati loše stvari oko mene. Upozorio sam ih da ću nastaviti po svome, da ću uvijek reći ono što mislim, ali ipak su mi dali ugovor. Nažalost, sve je bilo dobro dok nisam počeo govoriti ono što sam vidio. Ali, nemojte više o toj temi. Imam previše godina da svatko u hrvatskom nogometu ne bi znao kakav sam i što mislim. To je samo moj problem...
Ostao sam usamljen
Valjda je i problem hrvatskog nogometa?
- Ostao sam usamljen u tom svom stavu, neki će reći da sam tvrdoglav, a ja kažem da sam samo normalan, jer ne želim pričati ono što drugi vide a ja ne vidim. Kada postoji problem, onda od druge strane očekujem da mi ga objasni tako da i ja mogu shvatiti kako sam u krivu. Međutim, nikada mi ni jedan problem nije bio objašnjen, nego sam jednostavno svaki put maknut u stranu. To je tako, oni koji su se nametnuli, kojima svi mi to dopuštamo, oni su iznad nekih i imaju sva prava. Ponovit ću, to nije počelo sa Zdravkom Mamićem i njegovom politikom, ali nadam se da će s njim završiti. Premda se ne bih mogao okladiti da će doista tako i biti.
Idemo malo na hrvatske klubove i rad s mladima. Izbacujemo popriličan broj vrhunskih talenata, divi nam se cijeli svijet?
- Pitanje rada u klubovima jako je kompleksno, teško ga je objasniti u nekoliko rečenica. Kada pričamo o radu s klincima, uvijek ćemo prvo pomisliti na rad trenera u kategorijama. No, to je samo jedan dio rada u nogometnim školama. Znate, imate jednu seniorsku momčad i trenera koji s njom radi. Jedan dan taj trener odluči promijeniti samo sustav igre, a sve drugo ostane isto, od igrača do njegova rada na treninzima. I odjednom se na terenu sve promijeni, premda su svi glumci i redatelji ostali isti, čak je i tekst isti, ali promijenile su se neke finese u epizodama. Takva je i priča o odgoju djece u nogometu. Ima previše finesa da bi se to tako jednostavno stavilo na papir. U zaključku ću reći da imamo vrhunske talente i da su za njih najzaslužniji roditelji koji su ih stvorili. Nažalost, imamo previše onih srednje kvalitete ili onih koji su blizu visoke klase, a koji ne postaju igrači. Dio krivnje za takve sigurno leži u trenerima, ali još je tu cijela niska važnih stvari.
Kojih stvari, dajte nam neki primjer?
- Još sam početkom 80-ih godina prvi u Jugoslaviji bio oformio ligu djece do 12 godina. Tada je meni i nogometnim ljudima oko mene bilo jasno da je za tu djecu igralište preveliko i da bi trebali pokretne golove s kojima bismo smanjili teren. No, tada su golovi bili skupi, vremena teška i djeca su morala igrati na cijelom terenu. Znate li da sam postavši predsjednik Komisije za mladež HNS-a 2014. godine shvatio da klinci još uvijek igraju na cijelom terenu? Prošlo je više od 30 godina a time se nitko nije ni pomislio baviti, jer pokretni golovi više nisu bili ni nedostupni ni skupi. Ovo je bio samo jedan primjer. I djecom se netko mora ozbiljno i sustavno baviti, a mi to ne radimo. Naravno da smo tada smanjili igralište i stavili pokretne golove.
Vi ste i koncem 90-ih prvi predlagali formiranje lige mladih igrača?
- Bilo je to 97. godine. To su odbili lijevom rukom, kao da im prijedlog nije ni došao. Onda sam 2003. godine, kao sportski direktor Dinama, u suradnji s još nekim ljudima formirao ligu mladih momčadi u Zagrebu i okolici, uključujući Koprivnicu, Varaždin... Kada sam dobio ponudu Libije i otišao za izbornika, tada je moj klub Dinamo, koji je bio inicijator te priče, odmah ukinuo Ligu. I onda smo prije dvije godine tek formirali B-momčadi u kojima bi igrali mladi igrači, poglavito oni koji su završili juniorski staž. Znate, prije nekih 10-ak godina u Zagrebu je bila napravljena velika anketa koja je otkrila da je od 1000 izlaznih juniora samo njih 50 ostalo u nogometu. Pa je l’ to smisao dugogodišnjeg rada s djecom? Znate li koliko smo potencijalno vrhunskih igrača izgubili na takav način? Pa to je valjda ozbiljna tema, a mi smo je pustili na miru do prije dvije godine. A i onda smo je bili na brzinu riješili.
Klinci moraju s jačima
Razmahao se Ilija, probleme je nizao kao na traci.
- Mi danas imamo situaciju da svako godište ima svoju momčad. I to je u redu. Međutim, užasno je da u tom godištu ostaju i djeca koja su talentom daleko iznad. Ali najvažnije je uzeti naslov pa treneri čuvaju djecu u svom godištu. Zapamtite, nema tog trenera koji će igrača razviti jednako dobro kao kad taj klinac igra protiv većih ili boljih od sebe. Ne možeš radeći sa slabijima i postajati bolji, ili bolji koliko bi mogao.
Nakon toga se vratio “Čileancima”.
- Kada sam se vratio u HNS, ta generacija ‘98. igrala je samo za kadete, juniore nitko od njih nije vidio. Uz mnogo muke smo ljudima u Dinamu objasnili da moraju igrati za juniore, jer da će ovako stagnirati. Nažalost, važniji su nekima bili rekordi, pobjede i trofeji, možda i zidanje autoriteta trenera, nego razvoj igrača. Da nismo napravili tu uzbunu, jamčim vam da ti dečki nikada ne bi ni vidjeli Čile. Dakle, mi talente imamo, ali uz bolji rad možemo ih prije formirati kao igrače. Moramo ih bez milosti suočiti s pravim izazovima. I prestati pričati da smo stvorili Kovačića. Ma tko je njega stvorio? Samo mama i tata...
Ali što ćete kad se treneri boje za posao pa im je važniji rezultat od razvoja igrača?
- U gradu Zagrebu to bih jednostavno riješio. Ovdje Grad ionako plaća barem po jednog trenera čak i klubovima u Četvrtoj ligi. Jednostavno bih uveo pravilo da najtalentiraniji klinci, barem po dvojica-trojica njih, moraju igrati za starije. Moraju! A nije teško kontrolirati drže li se klubovi i treneri toga ili ne...
Toliko od Ilije Lončarevića. I ovaj put je bio onakav kakav je cijeli život. Uvijek svoj...