Zagrijavanje za jučerašnju utakmicu Hrvatske i Ukrajine počelo je malo poslije podne u Sigetu. Naime, prijateljsku utakmicu odigrali su navijači ovih dviju reprezentacija. U jako pozitivnom ozračju Hrvatska je slavila s pomalo vaterpolskim rezultatom - bilo je 8:6, no ionako je pitanje pobjednika bilo u drugom planu.
Stadion Stjepana Spajića zauzeli su ukrajinski pristaše koji su, doduše, bili pod prismotrom policijskih snaga, ali veseli i raspjevani gosti veoma su brzo odagnali svaku sumnju da bi mogli načiniti bilo kakav nered. Kako i sami tvrde, bila im je to dobra uvertira za ono što je uslijedilo kasnije, zagrijali su glasnice, popili nekoliko piva...
- Hrvatska je jako lijepa zemlja, Zagreb nam se svidio, izuzetno smo dobro primljeni, zbilja nemamo zamjerki. U vremenima kad većina navijača jedva čeka da se sukobe, ovo je lijepo vidjeti, ovo je putokaz - kazao nam je Oleksandar pa dodao:
- I da, samo da vam kažem, nećete dobro proći, mi ćemo večeras slaviti...
Brzi dogovor
Samo smo se nasmijali i pristojno mu poželjeli sreću, a upravo je u tom trenutku prolazio hrvatski navijač te kratko dodao:
- Istina, trebat će vam sreće kad krene naš uragan!
Najzaslužniji što smo uopće imali prilike svjedočiti ovom dvoboju je Tomislav Mileis, jedan od glavnih ljudi u klubu navijača Uvijek vjerni.
- Gajimo izuzetno prijateljske odnose s ukrajinskim navijačima, često smo u kontaktu i vrlo brzo smo se dogovorili oko utakmice. Kasnije imamo druženje uz hranu i piće i onda ćemo se uputiti prema gradu - kazao nam je Tomislav Mileis.
Lijepo je vidjeti kad se ovako dvije suparničke navijačke skupine druže, kad nema nikakvih izgreda...
- Moram kazati, nek’ se zna, huligan i navijač su dva potpuno različita pojma. Pravi hrvatski navijači kažu “ne” rasizmu, “ne” homofobiji i svim oblicima devijantnog ponašanja - odrješit je bio Mileis te dodao:
- Potrebno je angažirati razne segmente društva, svi oni koji rade u hrvatskom nogometu trebaju se na svoj način pozabaviti ovim problemom, jer smatram kako je došlo vrijeme da se to riješi.
U poluvremenu smo zaustavili i malo starijeg gospodina, koji je od glave do pet bio odjeven u kockasto, već pripremljen, a i pomalo nestrpljiv za odlazak prema Maksimiru...
- Idem na utakmice hrvatske reprezentacije od one prve protiv SAD-a, tek sam jednu propustio jer su mi tada ugrađivali stent. Dakle, sve sam prošao s Vatrenima, cijeli svijet i dobro i loše. Jednostavno to u meni izaziva veliku emociju, teško je to riječima opisati. Evo i ovo je pokazatelj kako sport spaja ljude. Došao sam pogledati svog sina koji igra za našu momčad. Stigli smo iz Njemačke i nadam se ćemo u onoj bitnijoj utakmici također slaviti. Priželjkujem samo da ne bude nereda, tome nije mjesto na sportskim borilištima - kazao je Stjepan Fištrek te dodao:
- Ako se u Engleskoj to moglo riješiti, onda se može i kod nas, samo treba dobra volja i pravi zakon.
Veliki pljesak
Početkom drugog poluvremena zbila se veoma zanimljiva stvar, dakle, u igru su ušla tri ukrajinska navijača s invaliditetom, naime, izgubili su nogu u rusko-ukrajinskom sukobu. Naravno, bili su popraćeni ogromnim pljeskom, uz skandiranje domaćih navijača.
- Oni su naši heroji, braneći našu domovinu postali su invalidi, nikad im to nećemo zaboraviti! Ponosni smo na njih i sretni što im možemo nakon takve kalvarije izmamiti osmijeh na lice - rekao je Oleh, jedan od vođa ukrajinskih navijača.
Bilo kako bilo, još jednom smo se uvjerili u ono što smo već znali, a to je da nogomet ima snagu, ima čar. Ljubav ovih ljudi prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, ali prije svega prema vlastitoj domovini, spojila je da da svijetu pošalju poruku kako u sportu nema mjesta neredima, divljaštvu i huliganizmu...