Potvrdilo se i sinoć u Eskisehiru, ako ova Hrvatska ne postigne barem jedan pogodak, ona će izgubiti utakmicu. Bilo je tako protiv Islanda u lipnju, ponovilo se protiv Turske. Iako se u obje utakmice, kada se prepozna jalovost u napadu, mogao možda osigurati barem neriješen ishod, Hrvatska je krenula grlom u jagode te je u finišu dvaput kažnjena. Sinoć s Turskom djelovalo je još nes(p)retnije nego na Islandu…
Ante Čačić, čija je početna formacija djelovala obećavajuće u prvom dijelu, pokazao je da želi pobijediti u ovoj utakmici kad je iz igre izvukao veznog igrača s nekim odlikama polušpice (Kovačića) da bi ubacio napadača s određenim vrlinama polušpice (Kramarić). Potonji je djelovao upravo tako.
Fokusirao se na napadačku aktivnost (uz nekoliko forsiranja individualne akcije i završnice) i time je došlo do neravnoteže linija Hrvatske. S jedne je strane nedostajao defenzivni doprinos Kovačića, a s druge je taj disbalans pojačan istodobnom izmjenom Turaka. Iskusni Lucescu osjetio je da Vatreni gube ritam, da su sve veće rupe u formaciji gostiju te je ubacio hitrog Mora. Tako je prevaga otišla na stranu domaćina, sve goropadnijeg u protuakcijama, za razliku od Hrvatske koja je posustajala. Izlaskom Kovačića izgubili su naši na hitrini, sve se svodilo na to hoće li Modrić nešto izmisliti. On je doista odigrao izvrsno, prema naprijed i prema natrag, ali jednostavno koliko god genijalan igrač bio, nitko ne može sam preokretati krive tijekove…
Turska je, po općem dojmu, možda najmanje moćna otkako se hrva s Hrvatskom. No, u dvije utakmice uzeli su našima čak četiri boda! Kako po prvoj utakmici u Zagrebu, tako i po viđenom pogotovo u prvih sat vremena sinoć, neutralni promatrač bio bi uvjeren da je razlika ishoda uvjerljivo na strani Hrvatske. Nažalost, nije. Zašto? Prije svega zato što Hrvatska pod aktualnim izbornikom djeluje jalovo u završnici i, kako smo najavljivali prije ovih rujanskih utakmica, pitanje je kada će joj se neefikasnost rezultatski obiti o glavu. Zašto je momčad sastavljena od niza vrhunskih igrača tako napadački jalova? Moglo bi se naći više razloga. Jedan je, međutim, u temelju svega, a to je nedostatak smislenijih, uigranih akcija, tzv. automatizama kojima se, između ostalog, kompenziraju izostanci, slabija forma ili neki treći teret pojedinca. Improvizacija je u nogometu dobar detalj taktičke priče, ali kada ona postaje prevladavajuća, onda se događa trend natjecateljskog pada. U Turskoj ga sada mogu prepoznati i oni koji ga do sinoć nisu bili svjesni. Ili su ga jednostavno zanemarivali.