I tako nam je nogomet na pijesku posredovanjem Davora Šukera i Ante Čačića ipak sletio u udarni medijski termin. Preciznija ocjena vjerojatno bi glasila da je banuo na naša vrata kao slijepi putnik, ne biste od njega očekivali da se pored živog Zlatnog rata ili Zrća do milijunskog televizijskog gledateljstva probija zaobilaznicom preko Tallinna, kroz nekakvu baltičku terru incognitu, niti biste očekivali da će biti tako sterilan, ali na koncu je najvažnije da je stigao.
Jer Hrvatski nogometni savez već neko vrijeme hakl na pijesku ističe kao jedno od svojih zastavnih natjecanja, iako ga u stvarnosti pimplanje po pješčanim dinama veseli otprilike koliko i kupača pijesak u gaćama. Kada su ono prije godinu dana shvatili da se izmijenjeni Zakon o sportu ne odnosi na njih, s vrha zagrebačkog Hiltona objašnjavali su da je to stoga što nogomet u našoj zemlji sačinjavaju muški nogomet, ženski nogomet, futsal i nogomet na pijesku te da, gledajući tako, hrvatski nogomet u najvišem rangu ima 32 kluba, a među njima samo deset profesionalnih.
Zašto je iz igre tada izbačen stolni nogomet i tko je to procijenio da su španeri Fife i PES-a na PlayStationu manje vrijedni članovi velike HNS-ove obitelji, do zatvaranja ovog izdanja nismo saznali...
Nogomet na pijesku najbedastija je ispričnica koju je Ante Čačić mogao smisliti dok je opravdavao karambol pretrpljen u Estoniji, suočena sa sličnim alibijem za nestašluk na školskom dvorištu zabrinuta učiteljica Marica iz 2.C malenog bi Antu natjerala da sutra na nastavu dođe u društvu roditelja. Sumnjamo da je izborniku s bogatim trenerskim iskustvom taj detalj promaknuo, ali za svaki slučaj podsjećamo da kategorija unificiranih nogometnih uvjeta, nekog zadanog standarda, jednostavno ne postoji. Igraju reprezentacije na tepihu Wembleyja kao i na sintetičkom, plastičnom klizalištu Arene u Kazahstanu. Muče se u listopadu i studenome na smrznutom terenu u Reykjaviku i dišu na škrge kada gostuju na liticama La Paza, na 3,5 kilometara nadmorske visine, kao što se to redovito događa Argentincima (prije friških 0-2 u utorak tamo su jednom s Messijem i Tevezom u momčadi nastradali 1-6).
Da, povremeno se natjecateljski kalendar našali sa zvijezdama i baci ih prema Tallinnu, do Le Coq Arene čija podloga zaista ne izgleda impresivno, ali istini za volju ne čini se niti dramatično lošijom od, recimo, podloge stadiona u Puli gdje je hrvatska reprezentacija sporadično nastupala i uglavnom dobro prolazila.
Ako su utakmice prijateljskog karaktera, onda takve akcije mogu prerasti u dobrodošle audicije, talent šou predstave pomoću kojih će treneri rastegnuti rostere u budućnosti. Sjećamo se jedne takve pulske audicije iz 2011. godine kada džombast teren nije spriječio Ivu Iličevića da praktično s centra matira istrčalog Petera Čecha. Sada smo vidjeli estonski slučaj kada Mateo Kovačić nije uspio povezati tri točna dodavanja niti istrpjeti dva agresivnija duela s dvije klase slabijim suparnicima. Je li krivac kvrgav teren ili možda ipak mekan pristup dvoboju i maglovita taktička koncepcija? Ima li tallinnski debakl pouku, kako se ona formulira - justinbieberovskim cendranjem “gdje ste nas to bacili” Ivana Perišića ili pogledom u zrcalo i priznanjem da su svi sudionici akcije kriminalno pristupili meču?
Hrvatska je protiv Estonije nastradala zato što su izbornik i igrači povjerovali da su nakon odličnog ulaska u kvalifikacije za SP sposobni mehanički gomilati pobjede, a bez pravog motiva i energije ne ide glatko niti protiv liliputanaca. Manirom estradnog rutinera na ljetnoj terasi, Ante Čačić meču je pristupio kao još jednoj gaži. S tog mjesta lako završite na plaži. I onda igrate nogomet na pijesku...