Na terenu je bilo 27 igrača, četiri trenera, nekoliko kamera i pomoćno osoblje. Svi odjeveni jednako, jedan nalik drugome. No u toj hrpi Ukrajinaca na terenu Bad Tatzmannsdorfa samo je jedan posebno svijetlio.
- Evo ga, tamo je - potiho, iz strahopoštovanja zaustili smo sami sebi.
Da, iz toga čovjeka plamti posebna karma. Pedesetak metara udaljen, svejedno je sijao kao reklama. Nenametljivo se uvukao među igrače, a oni su učas stali, upijajući poduku velikog šefa. Andrij Ševčenko hodajući je pobjednik, to se vidi iz svake mimike, gestikulacije, pokreta. On je živuća legenda, čiju auru zaista osjećate, on je čovjek koji je potpuno preobrazio ukrajinsku reprezentaciju, na kojoj se još mora raditi, ali uglađeni pristup, poput njegova aristokratskog nogometa, postao je obvezan. Nakon što smo, naime, stigli u ukrajinsku bazu u Austriji, prišao nam je Mikola Vasilkov, ispričavajući se zbog bezobrazluka kolege koji nam se nije udostojio uzvratiti mail, no uz zabranu bilo kakvog pristupa reprezentaciji, obećao je:
- Pošaljite pitanja i ja vam obećavam da će Andrij odgovoriti.
Na prvu, činilo se da nam prodaje foru, samo da se što prije maknemo, konačno, pa ni na obični upit nisu odgovorili. Ipak, poslali smo 15 pitanja, a već istu večer stiglo je i 14 odgovora, samo je jedno ostalo tabu - pitanje o njegovom političkom angažmanu u koji je uletio 2012., ali ubrzo i odustao od daljnje karijere. Logično, na tom terenu njegova klasa nije dovoljna... Uglavnom, Ševčenko i njegova desna ruka ispunili su obećanje, potvrđujući da se s gospodstvom rađaš, ono se teško nauči...
Što očekujete od utakmice u petak, krenuli smo.
- Bit će to silno zahtjevan dvoboj. Hrvatska je lider skupine, igramo u Zagrebu, oni su favoriti, a nas zaista očekuje najteže iskušenje otkad sam postao izbornikom. No, stoga smo i stigli u Austriju što je ranije moguće, jer smo željeli dobiti tjedan dana vremena za preparaciju taktike i dobivanje odgovora za prvu jedanaestoricu. Dobili smo, konačno, i vrijeme da provedemo taktiku kojom se kanimo suprotstaviti Hrvatskoj, u utakmici u kojoj definitivno unaprijed ne odustajemo od bodova. Plan postoji...
Kažete da vas čeka najveće iskušenje otkad ste izbornik, dakle Hrvatsku očito iznimno cijenite?
- Ne govorim ovo iz kurtoazije: Hrvatska je jedna od najprogresivnijih i najboljih selekcija Europe. Ima iskustvo igranja, pobjeđivanja i plasmana na velika natjecanja, a ujedno ima nevjerojatno snažnu skupinu igrača koji igraju u najvećim europskim klubovima i tamo su jedni od ključnih likova. Ispred čvrste obrane nalazi se vezni red u kojem caruju Modrić i Rakitić, a tu je i Kovačić. To je strašno oružje, koje je još ubitačnije u suradnji s izvrsnim napadačima, koji ove sezone igraju odlično i mnogo zabijaju. Dakle, Hrvatska je uvijek favorit, ne samo kvalifikacija, već i pritajeni favorit velikih natjecanja.
Mnogi smatraju da je na prošlom Euru Hrvatska bila zrela da okruni lovorike koje joj svi dijele i stigne do povijesnog rezultata. Slažete li se s tim ocjenama?
- Prateći Euro, uočio sam zanimljivu momčad, čija dinamika i želja, ali konačno i igra mogu napraviti nešto konkretno. Igrali ste s dostojanstvom, ali i velikim samopouzdanjem, no onda ste naletjeli na Portugal i izgubili u dvoboju koji je mogao otići na bilo koju stranu.
Znate li hrvatskog izbornika Antu Čačića, kako ga ocjenjujete?
- Ne, nismo se nikad sreli.
OK, spomenuli ste Modrića, podcrtajte ga i vi kao najboljeg igrača “vatrenih”?
- Naravno, pa on je jedan od najboljih na svijetu na poziciji koju igra. Luka je nezamjenjivi starter Reala, koji tu momčad čini boljom, i to već nekoliko sezona u nizu.
Kao napadač kako ocjenjujete te hrvatske ofenzivce koji danas igraju u ‘vašoj’ Italiji?
- Mandžukić i Kalinić trenutačno igraju na najvišoj razini i smatram ih liderima njihovih momčadi. Pjaca se, pak, prilagođuje zahtjevima igre u Serie A, no nema sumnje da se radi o kompetitivnom, ambicioznom i potentnom napadaču. S obzirom da neće biti Perišića, neće biti nemoguće da vidimo i Mandžukića i Kalinića u momčadi, što Hrvatsku čini silno opasnom.
Bili ste izuzetni nogometaš. Je li ta karizma zapravo teret u trenerskom poslu, jer s obzirom na uspješnost igračke karijere, sada su očekivanja definitivno viša nego da ste neki ‘no name’ trener na početku karijere?
- Da bih postao trenerom, morao sam za početak ubiti igrača u sebi. Kada sam to uspio, potpuno sam se fokusirao na trenerski posao koji mi pričinjava veliko zadovoljstvo. No, opterećenje ne osjećam, štoviše, osobno se želim trenerski izraziti baš kao igrač.
Krenuli ste, međutim, odmah s reprezentacijom, na koju je, pogotovo nakon političke situacije na Krimu, nacija posebno slaba. Velik je to izazov:
- Oduvijek sam sanjao postati izbornikom svoje zemlje, uostalom i za vrijeme igračke karijere pripremao sam se za tu ulogu. Posao je zaista specifičan, jer ne radite na dnevnoj bazi, već igrače dobivate na nekoliko dana u kojima je svaki trening posebno važan. To nije ni dobro niti loše, već je tako kako jest. Upravo stoga, u takvoj situaciji, inzistiram na stalnoj komunikaciji s klubovima i s trenerima gdje nam se igrači nalaze. Mnogo vremena posvećujem tome, jer taj dio smatram silno važnim. Učio sam od najvećih svjetskih trenera i nastavio putem svojih velikih sunarodnjaka, koji su naciju činili ponosnom, baš poput velikog Valerija Lobanovskog. Jest, nacionalna je momčad u Ukrajini vrlo važna, baš kao i u Hrvatskoj, i dat ću sve od sebe da im donesemo veselje.
Što to konkretno znači?
- Naš cilj je plasman na SP. No za početak, želim izgraditi momčadsku igru, s napadačkim i dominantnim stilom, dakle nešto što nismo u zadnje vrijeme imali, ali uvjeren sam da ovi igrači tu ideju mogu provesti u djelo.
Jedna od temeljnih vodilja svakako je i vaš Milan, koji spada među najveće momčadi u povijesti nogometa, pored Reala pedesetih, Benfice šezdesetih, Ajaxa sedamdesetih, Liverpoola osamdesetih ili Barcelone s početka tisućljeća.
- Cijenim sve, ali za mene je onaj Milan najveći! Klub je to koji je imao nekoliko nevjerojatnih epoha, koji traje, što dokazuje njegovu veličinu. Sadašnjost se čini kao svojevrsni vakuum, no nema sumnje da će Milan ponovno postati čvrsti i neodvojivi dio same europske elite.
Milan je, zapravo, postao žrtva modernog nogometa. Kako je sve veći novac ulazio u igru, a Italija ekonomski slabila, tako su i klubovi s Čizme izgubili na utjecaju i moći. Što mislite, je li nogomet postao talac novca?
- Primjer Leicestera najbolje oslikava ljepotu nogometa, dokaz da ne pobjeđuju oni koji imaju više novca, već oni koji nešto više žele. Bili su prvaci Engleske, a sada su u četvrtfinalu Lige prvaka, to je doista nešto u što je teško povjerovati, tako da nije sve u novcu.