Ista stvar dogodila se Sloveniji. Čim su ušli u Europsku uniju, talijanski klubovi uzimali su im svakog talentiranog nogometaša, a u posljednjih nekoliko godina mnogo je hrvatskih tinejdžera/adolescenata otišlo na Čizmu u potrazi za karijerom.
Nije teško zaključiti zašto, talijanski drugoligaš (a možda i trećeligaš) može platiti otprilike kao prosječan hrvatski klub, o odšteti matičnim klubovima da ne pričamo, a na Apeninima igrač barem zna da će taj novac vidjeti određenog datuma u mjesecu.
Na stranu Mandžukić, Badelj, Kalinić i drugi koji su u Serie A došli kao formirani igrači, zanimljivo je, tragom transfera Šimića u Sampdoriju, pogledati kako su se to snalazili mladići pri prvom prelasku granice u Italiju. A ima ih mnogo: Dabro, Petković, Mlinar, Celjak, Bagadur...
Prije svega, valja kazati da Talijani kupuju dosta nogometaša od kojih mali broj dobije šansu. Na početku najčešće “zaradiš” posudbu u manji klub ili šansu u Primaveri, i upravo se tu dosta igrača izgubi u razvoju, baš u najosjetljivijim godinama kada su na razmeđu karijere...
Recimo, Marko Livaja je sa 18 godina krenuo put Intera te je obilaznim putem (Lugano, Cesena, Atalanta, Empoli) ipak stigao do solidne europske karijere. O Kovačiću, Čopu, Pjaci i Brozoviću nema smisla pričati, čak i o Jedvaju kojeg nisu dočekali u Romi dok u Njemačkoj pokazuje da je igrač.
Ili Ivica Ivušić, današnji vratar Istre. On je sa 15 godina iz Rijeke otišao na San Siro gdje je sigurno mnogo naučio, no nakon posudbe u Prato bilo mu je jasno da negdje mora oživjeti karijeru. Isto se, pak, ne bi moglo reći za Vedrana Celjaka, desnog beka Pjesnika što je u zimu 2011. prešao u Sampdoriju za 500 tisuća eura.
Dosad je bio na posudbama u Pergocremi, Grossetu, Padovi, Beneventu, a od 2015. je član niželigaša Alessandrije 1912. Lako je sada pričati, ali sumnjamo da se zamišljao u drugoj ili trećoj ligi te 2011. godine... Po Napoliju se gubio Radošević (u Rijeci se vratio među “žive”), Vukušić je otišao kao “dijamant”, pa “sjao” po Lausanni i Beverenu, a Petković se probio do Serie A (Bologna), ali mukotrpnim putem (Varese, Reggiana, Virtus, Trapani).
Otvorene granice
Onda je stigla Europska unija, a granični prijelazi prema Italiji postali su krcati. Jedvaj i Vrsaljko su kvalitativno isplivali, Rebić baš i nije ostvario očekivano, Kelava se nije nabranio u Udineseu dok Bubnjić još traži pravi iskorak (Udinese, Carpi, sada Brescia). Baš bi njemu povratak u HNL znatno podigao karijeru, ali u Italiji godišnje zarađuje dobre novce... Međutim, to su zvučniji igrači, što je s nešto mlađima?
Mladima nije lako
Mlinar nije zaigrao ni za Udinese ni za Granadu (isti vlasnik) te se vratio u Zaprešić, Elez (Lazio) je morao u Rijeku da ga se ljudi sjete, Marko Dabro (Fiorentina) ponovno je u Vinkovcima, kao i Lulić (Sampdoria) u Osijeku. Oršić se nije probio u Speziji, pa kasnije ni u Rijeci, Župarić je skupio nešto nastupa za Pescaru, ali evo i njega natrag u HNL-u.
Hoćete još? Fiorentina je slala Bagadura u Salernitanu i Benevento, Bitunjac se ekspresno vratio u Šibenik, Rapaić je izgubio dvije godine u Interu, a Prce (Lazio) se probija preko Salernitane i Brescie. A nije baš ni da nam se sviđa koliko Rog igra na San Paolu... Maganjić je tek otišao, za njega ima vremena koje Andriji Baliću protječe na debeloj klupi Udinesea. Anočić napreduje u Romi, Erlić u Sassuolu...
Dakle, ako si (ekstra) kvaliteta, nije problem. Međutim, taktički zahtjevna Serie A je nemilosrdna u odgajanju mladih igrača. Italija zvuči dobro, lova je super, ali iskustvo pokazuje da je to cesta s mnogim zamkama.