Utakmica Real Madrida i Manchester Uniteda potvrdila je filozofiju nogometa dva trenera. Zinedine Zidane je bio fantastičan talent koji je ostvario sjajne rezultate u igračkoj karijeri. Jose Mourinho je bio igrač amater, koji je odmah shvatio da nema budućnosti u nogometu osim eventualno u trenerskom putu. Mourinho je stariji i zato je, između ostalog, došao ranije do trenerske afirmacije.
Izgradio je veliko ime, ostvario velike rezultate, ali kao i svaki stručnjak bez igračkog (dakle šmekerskog) pedigrea i nijansi, kad ne može nametnuti svoju doktrinu teško nalazi rješenja.
U Skoplju je njegov United bio slika i prilika Mourinhove filozofije nogometa, dakle snaga, trka, manjak igre i višak preskakanja. Unitedova je momčad sastavljena od niza “Apolona”, ali u prvih 60-ak minuta, dok nije okopnila snaga Madriđana (do prvenstva imaju još dva tjedna), Realovi su majstori sakrili loptu Manchesteru. Portugalac je, dakako, istakao da je Real najjači, ali i da je vidio puno dobrih stvari u svojoj momčadi. I zasolio je izjavu tezom kako u Premiershipu ipak nema momčadi kao Reala, niti igrača kao što su Modrić, Kroos, Casemiro i Isco, po njemu kvartet najboljih veznjaka...
Nema kreacije
Mourinho, koliko god antipatičan i arogantan bio, jest veliki stručnjak. Zna da mu u Engleskoj trebaju fizički moćni igrači, a još je svjesniji da njegova nogometna filozofija nije bazirana na kreativnosti. No, Mourinho je svjestan da u aktualnoj Manchesterovoj momčadi ne da nema vrhunskog krilnog igrača, nego nema uopće krilnog napadača. Ozbiljne momčadi, koje pretendiraju na naslove u tako snažnoj konkurenciji kao što je engleska, a potom i u Europi, ne mogu funkcionirati bez ofenzivnih bočnih napadača.
Zato je Mourinho i inzistirao na kupovini Ivana Perišića, sigurno jednog od najpotentnijih (po Mourinhovom ukusu) ali i tehnički najopremljenijih krila. U Skopju, u porazu od Reala, Mourinho je zaradio jedan veliki plus. Mediji i navijači, a naravno i čelnici Uniteda, spoznali su da ne možeš imati velike ambicije ako ti na krilima u modernom nogometu igraju klasični napadači i polušpice. Svakom je i laiku nogometa jasno da Manchester nema klasično krilo, a što je za klub koji je proslavio između ostalog jednog fenomena epohe kao Ryana Giggsa, pogotovo vidljivo...
Spallettijeva rampa
Ivan Perišić je već odavna (proljeće) s Mourinhom sklopio pakt. Problem je za njihov scenarij transfera na Old Trafford počeo onog trena kada je trenerom Intera imenovan Luciano Spalletti. Iskusni lisac predobro zna koja je vrijednost Perišića i od prvog je dana novom klupskom menadžmentu (kineski vlasnik) postavio imperativ da se zadrži igrača kojeg malo tko ima. Inter je naravno malo toga mogao da je Perišić bio buntovnički raspoložen i inzistirao na odlasku.
Zato su milanski operativci odigrali na sigurno. Rekli su da će ga prodati ako Manchester United, ili neki drugi klub, za Perišića uplati 50-55 milijuna eura odštete. Kako Talijani (Kinezi) nisu posustali, s Old Trafforda su počeli preispitivati ima li smisla uložiti tako veliki novac u 28-godišnjaka. Vjerojatno je na tom Unitedovom taktiziranju uslijedila Perišićeva blaga reakcija u nametanju teme odlaska. Dijelom je to i zbog drugačijeg Intera sa Spallettiem, dijelom zbog velikog respekta koji mu ukazuje trener, a dijelom i zbog činjenice da je Inter odmah ponudio i opciju produženja ugovora pod bitno izdašnijim financijskim uvjetima.
Već tjednima je status ovog posla stand by, pa bi blijedo izdanje Manchestera u Skoplju mogao biti ona točka koja bi mogla nagnati vodstvo kluba sa Old Trafforda da usliša želje trenera Mourinha. To bi značilo platiti desetak milijuna eura više od planiranog za Perišića, što i nije novac koji mijenja sudbinu Manchestera.
Kao i kod Kovačića, tako i za Perišića sve su opcije otvorene do kraja prijelaznog roka.