München 1860, poznati Zehcigeri, ispali su u treću Bundesligu. U razigravanju je bio bolji Regensburg... To u ovoj priči ipak nije bitno. Naš Ivica Olić (37), legendarni veteran hrvatskog nogometa, još je “živ”. Nije mu dosta nogometa, makar nije odlučio što i kako dalje. Trenutačno je u Hamburgu, ali kaže da bi uskoro trebao stići u Hrvatsku.
- Bit ću nakratko u Zagrebu, posjetiti rodni Davor, pa se vratiti u Njemačku, djeci još traje škola, nije kao kod nas. Tako da ću na godišnji u kolovozu, vjerojatno u Španjolsku, a nakon toga opet kući...
Olića kroz njegovu nogometnu karijeru pratim već skoro punih 17 godina, još od dana kad je iz Marsonije stigao u Zagreb i osvojio titulu s klubom koji je, kao i Zehcigeri, završio u Trećoj ligi. Mnogo smo puta razgovarali, privatno i službeno, i, nekako, uvijek mi je bilo glupo pitati “Ola, je li dosta?” Jesam, doduše, nekoliko puta, on me svaki put pogledao, nasmijao se i kazao: “Daj prestani, što me tjeraš u penziju?”
Nisam odolio ni ovaj put, samo sam malo preformulirao pitanje. Totti se oprostio s 40 godina, hoćete li i vi trajati tako dugo?
- Hahaha... Neću više ništa prognozirati. Već vam tri-četiri godine stalno govorim jedno te isto - “mislim da mi je ovo zadnja”. A ta zadnja nikako da stigne, pa onda ispadne smiješno. Pustimo to, vrijeme će pokazati. Ove sam sezone odigrao ukupno 33 utakmice. Osjećam se mirno i spokojno. Htio sam vidjeti mogu li još igrati. I znate do kojeg sam zaključka došao? Mogu! Da, rezultat kluba nije bio dobar, ispali smo, ali odigrao sam mnogo utakmica u sezoni, meni je to bilo jako važno. Onu sezonu prije, u HSV-u, pola sezone nisam igrao. Tako da mi je ova sezona dobro došla da se malo ispušem.
Dakle, nastavljate karijeru?
- Ne, nisam to rekao. Možda sam odigrao zadnju utakmicu u karijeri, a možda i nisam. Vidjet ćemo. Znam da je Bild objavio da se opraštam, ali to ne stoji.
Postoji li barem neka naznaka nastavljate li karijeru i gdje?
- Iskreno, ni sekunde nisam razmišljao o tome. Nemam opterećenje kad je nastavak karijere u pitanju. Kažem, možda ću nastaviti, a možda neću. Prošle sam vam godine otprilike u ovo doba u jednom razgovoru rekao da ću, ako ne budem imao ponudu, igrati još godinu dana u svom Davoru! To mi je bila želja. U jednom sam trenutku prošle godine, s obzirom na to da me pratite cijelu karijeru, već želio okrenuti vaš broj i kazati - gotovo je! Onda sam dobio poziv tadašnjeg trenera Zehcigera da dođem na razgovor. Kazao sam supruzi da samo idem na razgovor, da može spremati stvari za odmor. Otišao sam na razgovor, a vratio se sa - potpisanim ugovorom! Kažem tada supruzi “zaboravi, raspakiraj kofere”, ona me gleda... Ja velim, “ma, pusti, idemo na odmor dogodine, ima vremena”. Sad joj se bojim kazati da bilo što pakira, da se jako ne naljuti. Vidite, nogomet je moj život, ne mogu se, jednostavno, odlučiti i kazati da je gotovo. Ne mogu i ne mogu!
Onda je rekao...
- Evo ovako: ako sada opet stigne neka ponuda, mislim da bih mogao nastaviti. Ako ne stigne, onda zaista nemam ništa protiv toga da završim igračku karijeru. Onda ću vas nazvati i kazati, bilo je lijepo i krasno, ali sad okrećem neku drugu životnu stranicu. Budite na oprezu, nosite mobitel s sobom, hahaha...
Biste li prihvatili poziv iz HNL-a, recimo iz prvaka Rijeke?
- Ne! Ne želim se vratiti u HNL. Ta je priča iza mene, ostale su uspomene. Odigrao sam svoje sezone u HNL-u, nakon Marsonije, u Prvoj ligi sa Zagrebom i Dinamom. Uzeo sam dva prvenstva, ne želim kvariti tu priču. Ako još budem igrao, to će biti vani. Ako ne, okrećem se drugom poslu, radim na tome da završim Akademiju, da upišem za A-licencu, pa da vidim koji ću smjer odabrati.
Podsjećate nas, nekako, na imenjaka Kostelića, koji je vaše godište. Ni naš slavni skijaš nije rekao zbogom, s tom razlikom da ste vi sada potpuno zdravi, zar ne?
- Da, zdrav sam. Imao sam problema s lijevim koljenom, ali stalno sam radio na njemu, tako da je sad OK. Pa, eto, nakon što je završila ova sezona, ja i dalje radim na tom koljenu. Drugim riječima, i dalje treniram. Eto, baš sam se sad vratio s treninga!
Čekajte, završili ste prvenstvo, niste sigurni hoćete li uopće nastaviti karijeru, a i dalje trenirate?
- Nisam trenirao dva dana nakon što je sve završilo. Onda me udarila nervoza, tako da sam odmah krenuo na trening. I tako svaki dan... Uopće nije bitno hoću li još igrati ili ne, ali ću i dalje trenirati. Dok mi ne dosadi. Kad će mi dosaditi, zaista ne znam. Kad je koljeno u pitanju, imao sam sreću što je prije pola godine ovdje stigao jedan liječnik iz Porta, zaista mi je mnogo pomogao. Šest mjeseci nisam preskočio niti jedan trening! Sjećate se kad sam vam prije pola godine rekao da mislim prestati igrati nogomet? E, tada je stigao on i odluka me o prestanku prošla. On je otišao nazad u Portugal, ali stalno smo u kontaktu, odrađujem terapije po njegovim uputama, koljeno je sad zaista odlično, što je, nakon tri-četiri godine, za mene nešto sasvim novo.
Koliko ste vi dnevno radili na sebi, ako ne da računamo treninge koje ste odradili s momčadi?
- Naravno, to je ovisilo o mojim godinama. Dodatno sam počeo raditi još 2001. godine, kad sam došao u Zagreb. Svaki sam dan osim treninga s momčadi radio individualno s Igorom Jukićem. Danas kad čitam da treneri i igrači govore o nekakvom umoru, meni to izgleda smiješno. Kad si mlad ili kad si u najboljim nogometnim godinama, ne možeš biti umoran. Naravno, ako se pravilno uskladi trening u klubu i trening koji radiš dodatno. Tada igrač nikada ne može biti premoren, nikada. Može samo dugoročno iznimno napredovati, biti bolje, biti manje i rjeđe ozlijeđen. Na takvim se treninzima može nadograđivati, ispraviti manjkavosti, tu je individualni trening jako bitan. Gledajte, nijedan trener na momčadskom treningu ne može raditi individualno s igračima. Dakle, uvijek moraš raditi individualno na onome što ti nedostaje, bio to centaršut, udarac, udarac glavom...
CIJELI INTERVJU S IVICOM OLIĆEM PROČITAJTE U NEDJELJNOM TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI