Pobjedom u Belfastu Vatreni su zaključili rezultatski pozitivnu godinu. Ova će godina najviše biti zapamćena po nastupu na Euru u Francuskoj, gdje je Hrvatska po četvrti put ostvarila prolaz turnirske grupe.
Tako je Ante Čačić ušao u probrano izborničko društvo, pored nedodirljivog Miroslava Blaževića i Slavena Bilića, kojima je to pošlo za rukom (2-1) u prethodna tri navrata. S tog je aspekta za nama dobra rezultatska godina. Uz četiri pobjede i remi u prijateljskim ogledima te tri pobjede i remi u kvalifikacijama za SP u Rusiji, 2016. se može rezultatski smatrati vrlo dobrom.
Euforiji, dakako, nema mjesta. Ne samo zato što smo u prijateljskim ogledima nastupali protiv trećerazrednih (i slabijih) suparnika nego i stoga što smo u kvalifikacijama izgubili dva boda kod kuće s Turcima. Koliko će taj minus imati težinu u daljnjim kvalifikacijama, tek će se pokazati. Nedvojbeno je međutim da ovakav kvalifikacijski start nije nešto novo za Hrvatsku. U prethodnim smo ciklusima uvijek bili više-manje solidni, gdjegod i izvanredni, kao u Bilićevoj jeseni 2006.
Kiks uvijek prijeti
Čisto ilustracije radi, spomenimo i da je Igor Štimac u jeseni 2012. imao sjajan start s tri pobjede i remijem, i to s teškim suparnicima: bod je uzet u Belgiji, pobijeđena je Makedonija u Zagrebu i Skoplju, a razbijen Wales u Osijeku. U nastavku tih kvalifikacija Štimčeva je Hrvatska u ožujku 2013. godine pobijedila i Srbiju doma i Wales u gostima. U tom je nizu malotko računao da će iduće utakmice donijeti tri poraza, smjenu Štimca i play-off za Brazil. Niko Kovač, koji je, kao i Čačić, Vatrene preuzeo dvije utakmice prije velikog natjecanja, poslije razočaranja u Brazilu imao je sjajnu jesen. Tri pobjede (Malta, Bugarska, Azerbajdžan) i remi u Italiji, izvanredan nogomet, pa u ožujku velika pobjeda nad Norveškom (5:1), remi s Italijom i nakon toga krah u Norveškoj, smjena i ipak lakši proboj na Euro pod Čačićem (Bugarska i Malta)…
Dakle, podgrijavati pridjevima kao što je “fantastičan” dobre rezultate Hrvatske u jesenjim kvalifikacijama nema potrebe, naprotiv. Samo jedan kiks, recimo protiv Ukrajine, već može bitno otežati vatreni put prema Rusiji i otvoriti atmosferske pukotine, kao u slučajevima Štimca i Nike Kovača, odnosno u prethodnim kriznim fazama vatrenih kvalifikacija.
Slabije ‘čitanje’
Ante Čačić zasad rezultatski solidno predvodi ovu Hrvatsku. Što je kao izbornik donio u proteklih godinu dana? Upravo se u kontekstu rezultata nalazi u pozitivi, sličnoj uspješnijim prethodnicima. Njegov je Euro, doduše, opterećen dojmom da je Hrvatska po kvaliteti kadra i po igri prikazanoj tijekom grupe mogla više učiniti. Dodatno je takva očekivanja podgrijavao upravo Čačić najavama da će Hrvatska pod njim zasjeniti Brončane. Možda je i to dijelom podiglo razinu euforije i posljedično ojačalo razočaranje novim posrtajem već u prvoj kup-utakmici Eura...
Hrvatska pod Čačićem igra nešto ofenzivniji nogomet, taktički manje organiziran, dajući prednost instinktu naših talenata. U toj igri ima više vica, ali kada on dolazi pred jačeg protivnika koji ga prvo ukroćuje pa tek onda razmišlja o napadu, tada ponestaju rješenja. Vidjelo se to protiv Portugala na Euru i protiv Turaka u Zagrebu. Tada dolazi do izražaja i ono što se smatra Čačićevom manom, a to je manjak sposobnosti “čitanja” tijeka utakmice.
Izbornik čak i kada ne ide teško radi taktičke promjene tijekom igre, rijetko prije 80. minute (osim ako nema ozljeda ili iscrpljenosti). Čačić je, koristeći slabosti Kovačeve stege, najviše igrao na kartu opuštanja atmosfere i jačanju grupe te je tako dobio pozitivno ozračje u reprezentaciji.
Potičući javne istupe s puno pohvala igračima i momčadi tempirao ih je za otvorenje Eura, na kojem su upravo protiv Turaka odigrali ponajbolju partiju njegove ere...
Faktor atmsfere dobar je saveznik, ali rezultat dugoročno najviše ovisi o kvaliteti igre odnosno njenoj organiziranosti. Na tom je planu, čini nam se, bilo manjkavosti, tu i dalje ima puno prostora za napredak. Hrvatska i sada, kao i često u prethodnim erama, djeluje kao momčad koja igra na mahove, temeljem talenta svojih igrača, kojima međutim uvijek nešto nedostaje da iskorače. To je nešto upravo taj trenerski pečat i organizacija koji će donijeti nešto novo. Stoga sada ispraćamo jednu od rezultatski boljih godina, ali smo i dalje na više-manje sličnim razinama natjecateljskog djelovanja kao i prije.
Prilika za stvaranje
Čačiću je to plus, pogotovo s obzirom na smanjena očekivanja i veliku skepsu koji su vladali kada je promoviran. No 2017. će dati naslutiti koliko će njegov opus doprinijeti Hrvatskoj da izbori Rusiju, odnosno koliko realno možemo očekivati da pod njegovim vodstvom Vatreni na velikom natjecanju (napokon) budu bolji i iskorače. Kvalifikacije nisu samo turnir za vizu na veliko natjecanje, one su i jedina prilika da se kroz 13-14 mjeseci stvori momčad, prepoznatljiva igra, alternativna taktička i igračka rješenja i homogenost grupe. Prva polovica iduće godine dat će nam jasne konture tog smjera...