Kad sve utihne, kad splasne oduševljenje, kad se prorijede tapšanja po ramenima i kad čvrsti stisak ruke postane rijedak - što će ostati? Šime i Igor sa svojom strašću, Edo sa svojom vjerom i cijela ekipa u - neizvjesnosti!
Zlatna medalja u Riju u klasi 470 za Šimu i Igora ponajprije, potom za hrvatsko jedrenje, ne bi smjela postati točka u zenitu. U njih ima dovoljno motiva da se već sutra počnu pripremati za Tokio (a koliko ih poznam, oni su to počeli - jučer) i za obranu zlatne medalje. Za obranu trofeja što su ga Šime i Igor “ukrali” Australcima demonstrirajući tijekom cijeloga natjecanja autoritet znanja, moći i sposobnosti. Demonstrirajući u sedam dana svekolike svoje kvalitete, pomno i sustavno građene još tamo od početka trećega tisućljeća. Sve te silne godine nisu bile uzalud.
Šime i Igor za svoju klasu - žele li ih Zadar i Hrvatska vidjeti u Tokiju među onima koji će po medalje - trebat će najmanje 150 tisuća eura po sezoni. Puno? Previše? Ne, to je donja granica u konkurenciji s onima koji bez problema barataju milijunima i koji bi, kad bi se to nekako moglo, sve te silne milijune dali za ono što imaju Šime i Igor. A oni, sa svojom ekipom, imaju nešto čega nitko u tolikoj mjeri nema - oni jedre jer se ploviti mora, a živjeti ne!
Nije do njih, oni su već spremni, samo je do ovoga našega društva da već jednom te vražje novce počne razdjeljivati tako da višekratno potvrđene vrijednosti dobiju (barem) minimum. Za klasu 470, za Šimu i Igora, to je 600 tisuća eura za olimpijski ciklus. Ovo zlato iz Rija “potrošilo” je puno manje, a tim su Šime i Igor veći.
Njihovo je olimpijsko zlato protreslo svijet jedrenja, otvorilo svijetu Zadar i Hrvatsku. Opća korist od toga znatno nadilazi svaku lipu uloženu u taj projekt. Znamo li to cijeniti?