I dan nakon osvajanja olimpijskog srebra Damir Martin stajao je uspravno kao vukovarski vodotoranj. Veliki sportaš nije želio razmišljati o mogućoj krađi, zavjeri, (ne)namjernoj pogreški, ali je ukazao na određene probleme u Hrvatskoj.
I trener Srećko Šuk i Damir Martin poveli su priču o tome da su tisućinke i stotinke izgubljene u Hrvatskoj, a ne u mjernom uređaju na olimpijskoj stazi.
- Očekujem da će se za nas znati puno duže nego dva mjeseca prije i tri tjedna poslije Olimpijskih igara. Očekujem da će mi stvari potrebne za trening biti na vrijeme isporučene kako bih se mogao pripremiti. Ljudi koji su zakazali znaju gdje su te tisućinke koje su nedostajale za prvo mjesto, a ja vjerujem da će se situacija promijeniti. Puno je ljudi iza mene i ti ljudi koji su zakazali postali su prozirni. Rulja će ih samljeti i sve će doći na svoje. Ili će doći drugi ljudi ili će se oni promijeniti na bolje - smirenim je glasom pričao Damir Martin ne želeći nikoga imenovati.
Trener Srećko Šuk je o istoj stvari pričao na malo drugačiji način. Otvorio se nakon pitanja kakav ishod očekuje od prosvjednih pisama Hrvatskog olimpijskog odbora u kojemu se pozivaju na članak pravilnika koji spominje “mrtvu utrku”, te da se vremena u veslanju računaju u stotinkama, a ne tisućinkama.
Damir Martin
- Ne želim razmišljati o ishodu i u tome se Damir ponio kao gospodin.
Na tren je zastao pa nastavio.
- Nije svijet kriv za tih nekoliko tisućinki nego mi. Oprema za dopunski trening nije stigla, a tražili smo je od jeseni. Nismo željeli probijati budžet nego smanjiti neke druge troškove, ali nisu nam dopustili. Mjesec dana prije utrke Damirov čamac je nastradao u prijevozu jer netko nije napravio svoj posao. Pet dana je bio bez treninga i eto gdje se izgubi par tisućinki. Nije kriva FISA nego naš domaći sustav. Gdje nam je sportska ambulanta? Kad nekome puknu leđa zovem prijatelje. Želimo doktorat, a nismo napisali domaću zadaću - objašnjavao je Šuk koji veslanje smatra vrstom umjetnosti.
Veslački trener Branimir Steiner
Priču o finalnoj utrci poželio je ispripovijedati na svoj način, objasniti zašto stalno spominje simboliku. Nije želio da ga išta omete dok se do kraja ne izrazi…
- Sa 14 godina sam bio na Olimpijskim igrama, ali ne kao kormilar. Klub nas je nagradio jer su nam uoči državnog prvenstva rekli da nećemo ići na OI čak i ako postanemo prvaci. Stavili su nas u šestu prugu, uništavao nas je bočni vjetar, ali ipak smo pobijedili. No, bilo je to 1972. godina, a naš klub se zvao Croatia. U najranijim danima osjetio sam nepravdu. Zna se koji su centri moći bili u bivšoj državi, a u današnjem veslanju to su anglosaksonski lobi i klubovi poput Mladosti. Ista priča kao s Dinamom i Hajdukom. Nekima je dopušteno sve, a nekima nije. Zatim je tu i Damirovo podrijetlo. Odlazak u izbjeglištvo s tri godine, Austrija, Njemačka pa dolazak u Zagreb sa sedam.
Imao je puno teži put za dokazivanje nego oni kojima su se vrata lakše otvarala, a ja, kao čovjek iz malog kluba, nikad nisam imao priliku raditi s vrhunskim veslačima. ‘Damšu’ sam dobio 2014. godine kao potrganu igračku. Čuljka su mi dali 1998. kad je bio ‘oštećen’, a ja sam ga spremio za olimpijsku medalju u Sidneyju. Naša priča se stalno ponavlja. U olimpijskom finalu Damir je bio prvi, ali to se ne računa. To je naša priča.
Priča koja se u Hrvatskoj sve više cijeni. U veslačkom svijetu odavno je stekao priznanje. Njegovi zaveslaji proučavaju se i u velesili Novom Zelandu, postao je uzor olimpijskoj prvakinji Australki Kim Brannan. Osim što je uvjeren da će se ostvariti njegova želja s početka ovoga teksta, Damir Martin ne previđa velike promjene.
- Očekujem kvalitetniju podršku, većim promjenama nadam se u privatnom životu. Za početak, prvi put od 2005. godine imat ću slobodan ostatak ljeta.