Naš rukomet se opet smije - rekao je apsolutni olimpijski junak za žensko rukometno zlato, trener Jevgenij Trefilov. Grmio je cijelu utakmicu, ljutio se, mrštio, unosio igračicama u facu, a kada je završilo, smrknut i pognute glave izišao je s terena dok su njegove cure slavile zlato. Samo on zna zašto.
Jevgenija Trefilova sada u Rusiji zovu Kralj Tref. Ovo je bilo više od pobjede, jer taj rukomet je bio nekad zaštitni znak Rusije. Muških već odavno nema na Igrama, a žene koje su nekad osvajale kao SSSR nikad nisu uspjele kao Rusija. Ovo je bilo prvi put.
- I bilo je jako teško. Više od polovice svog života davao sam sve za struku, prolazio uspone i padove, razočaranja. Moj život je prošao kroz sudbine stotinu njih i to se ne može platiti ili nadoknaditi, nikad. Zlato je vrijedno, ali nije dosta.
Što je bilo najteže?
- Gledati kako se rukomet kod nas uništava, kako su nam svi drugi odjednom postali neki uzor, a učili su od nas. Ja ne govorim o sebi sada, nego o svim ruskim trenerima koji su omalovaženi kroz godine. Nogomet nas je upropastio, a i mi smo njega u konačnici. Ne znam otkud sva ta imena koja nemaju veze s Rusijom, našom školom, tradicijom, našim stilom. Čega smo se mi to sramili? Biti najbolji? Proizvoditi igrače, stvarati? Pa to je izvan pameti.
Poljubio sam svaku
Onda je poentirao…
- Rekao sam curama, ako sljedeći put ne budete olimpijske pobjednice u Tokiju, bilo mene ili ne, ili nećete biti krive same ili ćete za sve same biti krive. Protivnik sigurno neće. Ovo je možda došlo malo prije nego što sam mislio, ali ja sam jako ponosan na nas. Ova ekipa ima strašnu perspektivu.
Što ste im rekli u svlačionici?
- Poljubio svaku, zagrlio je i rekao joj hvala. To inače ne radim, ali ovaj put je vrijedilo.
Sve se otvorilo u polufinalu protiv Norveške.
- Nije to utakmica, minuta, to je osam godina, prijatelju. Od finala Pekinga koje smo izgubili, a imali smo bolju ekipu. A što se tiče finala ovdje, bilo je loše. Francuskinje su na kraju jednostavno hodale. Da sam se išao tući s njima, ne bih imao šanse, jer moja Vjahirjeva na 180 cm nema ni 50 kg s tenisicama. U tomu je bio ključ. I u golmanici, ovaj put Jerohinoj, kao nekad Sidrovoj ili Suslinoj. To jednostavno moraš imati.
Nastavljate raditi s curama?
- Ako nekog izvana ne dovedu… Idem u Krasnodar, tamo ću biti trener Kubana. Ni sastav ne znam, ali znam da ćemo biti dobri. Ja sam takav, kome paše, kome ne.
Onda se malo opustio.
- Nije sve bilo baš idealno. Malo su me živcirale, prešetavanjem po Selu u stilu “pogledajte, postoji li ljepše od mene”.
Rad nije doping
Je li bilo čega dobrog?
- Imam najljepšu ekipu ovdje. Najviše djevojaka - nasmijao se.
A doping, puno Rusa nije uspjelo stići do Rija?
- Pa nisam se brinuo, jer su moje cure čiste. Mi radimo puno, ali to nije doping. Valjda - u svom je stilu zaključio Trefilov.
Šteta da nema zlata za trenere, jer on ga je zaslužio. Nakon 4 svjetska zlata i olimpijski je pobjednik. Tko zna - zna.