Postoji mnogo načina na koje država može pokazati koliko drži do sporta i sportaša. Nagrade za medalje osvojene na velikim natjecanjima medijski su uvijek najeksponiranije, one izazivaju najviše kontroverzi. Kako Hrvatska zlato u Riju cijeni 104 tisuća kuna, a Srbija 338.000, ispada da naši susjedi sportaše cijene tri puta više nego mi. Ili barem tri puta više nego naši političari...
Međutim, takve su rasprave poprilično površne, jer po toj bi teoriji ispalo da i bogati Amerikanci sportaše cijene dva puta manje nego Srbi. U SAD-u je nagrada za zlato oko 160 tisuća kuna. Dok je, primjerice, u Rusiji nešto više od milijun kuna. A svi znamo da su baš Amerikanci ti koji najviše drže do sporta i sportaša po daleko najvećem broju parametara. Tamo svaki talentirani sportaš ima otvorena vrata za besplatno studiranje i fenomenalne uvjete za bavljenje sportom, koji god izabrao...
Nažalost, u Hrvatskoj velika većina vrhunski talentiranih sportaša nema gotovo ništa. Ni stipendija, ni sustava, ni uvjeta, ni perspektive... Josip Glasnović došao je do olimpijskog zlata, a nema trenera jer bi ga morao sam plaćati. Metke za trening kupuje sam, a nakon osvojenog zlata tužnim će tonom poručiti da bi biti jako sretan kada bi dobio posao koji bi mu omogućio da se i dalje bavi gađanjem glinenih golubova. Takve priče ispričat će gotovo svi osvajači hrvatskih medalja, izuzetak će biti pokoji vaterpolist koji je imao sreće napraviti transfer u neki bogatiji europski klub. I nitko od njih ne traži kraljevski status ni riješenu životnu egzistenciju, nego tek priliku da se u ugodnim uvjetima može nastaviti baviti sportom kojim proslavlja svoju domovinu diljem svijeta.
Za one koji ne razumiju neke stvari, stipendiranje ili vođenje brige o takvim sportašima nije nikakvo financiranje sporta, nego pametno ulaganje države koja želi imati zdravu budućnost sa zdravom djecom kojoj će Fantela i Marenić biti životni uzori. Ovako je realnije da će, nakon što čuju njihovu istinu o bavljenju jedrenjem u Hrvatskoj, samo odmahnuti rukom i produžiti do prvog kafića...
U našem nedjeljnom broju mogli ste pročitati emotivan, ali i vrlo iskren istup Petra Hrgovića, oca našeg brončanog boksača Filipa. “J... im svima mater, ne daj nikome da se slika s tobom. Ne zato što je Filip veličina, već stoga što su ovi koji će se sada htjeti slikati lešinari.” Petar Hrgović je služeći se zdravim hrvatskim riječnikom slikovito opisao koliko država na čelu s političarima koji je vode doista drži do sporta i sportaša. Njegov je istup na internetskim forumima bio pravi hit...
Kako je u Hrvatskoj predizborno vrijeme, naše je sjajne olimpijce još prije ukrcavanja na let za domovinu dočekala prava niska predizbornih obećanja. Nema ih smisla nabrajati, velika većina ionako će brzo biti zaboravljena. Najkasnije dan nakon izbora. Međutim, zadarski vijećnici na čelu s gradonačelnikom Božidarom Kalmetom pokazali su kako znaju odigrati sportsku utakmicu. Ništa nisu obećali, nego su dočekali Fantelu i Marenića, zlatne dečke koji žive u njihovu gradu te im na ime zlatne medalje poklonili stanove u Zadru. Bravo i za Kalmetu i za vijećnike, pa makar i to išlo u predizborne svrhe!
Dodjela stanova osvajačima olimpijskih zlata neće hrvatskim sportašima donijeti status kakav bi morali imati - opet ponavljamo zbog interesa države, a ne njihovih osobnih - ali barem su dobili nagradu dostojnu veličine pothvata koji su ostvarili u Riju. I neka to bude početak neke zdravije Hrvatske. Hrvatske koja neće samo (skromno) nagrađivati medaljaše, nego Hrvatske koja će podupirati sport i sportaše na način na koji to radi zapadni svijet kojemu toliko težimo...