Kao što Sara Kolak nije čekala “svoje” Olimpijske igre već je zgrabila prvu priliku za zlatnu medalju, tako i mlađa garda hrvatskih vaterpolista ne želi čekati svoj zenit u Tokiju nego se odmah ovjenčati olimpijskom slavom.
- Duboko sam uvjeren u osvajanje zlatne medalje, ali već sada imamo činjenicu zlatnog sjaja. U reprezentaciji je desetak igrača koji će u Tokiju 2020. biti u naponu snage. Bijač (25), Bukić (22), Macan (23) nisu bili u Londonu. Zatim Sukno (26), Joković (28), Bušlje (29)… - istaknuo je izbornik Ivica Tucak u predvečerje velikog obračuna protiv Srbije (22.50).
Ne želi čekati budućnost, iako suparnik ima statistiku “momčadi snova”. Od 2014. osvojili su sve važne turnire, redovno pobjeđivali Hrvatsku. Uvjerljivo i velikim preokretima.
- Za nas nema prošlosti, samo ovaj trenutak, finale OI. Imamo ogromnu kvalitetu, i nas će se puno pitati u finalu. Možda zvučim kao lud čovjek, ali niti onda nismo bili toliko lošiji od njih. Tadašnje pogreške nisu svojstvene današnjoj momčadi. Danas smo puno koncentriraniji.
Velika razlika je i Xavi Garcia. Uz Jokovića imamo još jednog sjajnog ljevaka.
- Nakon polufinala mi je rekao, ‘hvala ti što sam dobio priliku’. Ovim putem ja zahvaljujem na ljudskosti kojom nas je dodatno obogatio. Igračka kvaliteta je neupitna.
Jednako je neupitno da imamo dva čudesna vratara. Tucak je odlučio, ali će to objaviti samo igračima. Taktički potez prije skoka u bazen, svojevrsna psihološka igra.
- Neka se pripremaju za obojicu.
Olimpijski finale je i velika satisfakcija Tucku jer nije lako naslijediti najuspješnijeg svih vremena, Ratka Rudića. Jedna utakmica ga dijeli od ponavljanja njegovog najvećeg rezultata. Nakon kalkuliranja u skupini, finale ima očekivane sastojke. Hrvatsku i Srbiju.
- Ne pratim što misle o nama, ali znam da nemaju olimpijsko zlato i vjerujem da će tako i ostati. Njihovi komentari mi sliče na frustraciju. Hrvatska nikome ništa nije uzela niti ikoga izbacila, a sebi je dala za pravo regenerirati se za najvažniji dio. Zašto ne krenu od sebe i zapitaju se jesu li se možda i oni nekad tako ponašali.
O psihološkoj pripremi igrača često se piše, ali rjeđe o trenerskom životu.
- Stres je veliki, nakon polufinala sam za svaki slučaj popio jedan Normabel.
Nije znao hoće li ga ponoviti uoči velikog dana, ali ritual na dan utakmice se ne mijenja.
- Dva sata prije utakmice volim sjediti sam. Povući dim crvenog Marlbora, srknuti kavicu i gledati u jednu lijepu točkicu. Moj mir, moja nirvana.
Nirvana koju je u ova dva tjedna prenio na svoje igrače. Ostala je još samo jedna utakmica, još jedan dim, za još jedno zlato.