Ako su svi veliki zeznuti, kako mnogi kažu, onda smo već 22. lipnja 1990. mogli znati da se rodilo nešto posebno. Doslovno veliko, 5.300 grama teško i 56 centimetara dugačko. I to u četvrtak, dan koji je odabrala ona sama. Ne kako su liječnici planirali.
Majka Vesna sjeća se da je imala oči širom otvorene kao odraslo dijete, nikako kao tek rođena beba, kao da je odmah htjela reći, “evo me, ja sam se rodila, sad ćete vidjeti što je to imati bebu”. Godinu i pol majka je čekala da bi prvi put prespavala kompletnu noć. A i to se jutro probudila u strahu jer je mislila da je beba prestala disati. Ne, beba je tu noć očito samo htjela reći, “mogu ja biti i mirna, ali neću”.
Ubrzo su i tete u vrtiću saznale što je to tortura male šefice. Toliko da su bez problema mogle otići na kavu, a “šefica” bi čuvala svoje prijatelje klince. Stala bi na vrata pa da vidimo tko će izaći van?! Ne, nije se tukla, ali je zato grlo od starta počela pripremati za ono što joj je život kasnije donio.
Doduše, život za koji se dva puta morala boriti. Prvo sa samo tri godine kada je rukicama proletjela kroz staklo. Sedam i pol sati liječnici su se mučili kako bi joj spasili ruke. Lijeva je jako stradala, razrezala je sve prste, a veliko je pitanje bilo što će kirurzi uspjeti sastaviti, hoće li uopće ostati nešto od prstiju. I uspjeli su. Danas su ostali tek tragovi...
Brzo se ustala, a kako bi samohranoj majci bar malo olakšala, dok je ona radila, njezina mala šefica bila je u školi i na treninzima. Sama je svaki dan iz Dubrave išla na košarkaške, a onda i atletske treninge. Uz jedno bitno, mamino pravilo “možeš birati čime ćeš se baviti, ali kad kreneš, moraš i završiti”. A kako kod nje nema skrivanja, kako je uvijek bila “ili obožava ili mrzi”, nešto je zavoljela. I to jako. Doduše, nije to bila ljubav na prvi pogled.
Trener Ivan Ivančić rekao je jednom “uh, dugo sam je molio da dođe na trening, trudila se svim silama da me odbije, ali nije ona tvrdoglavija od mene...”.
- Bježala je od mene. Tko zna što su joj sve napričali o starom koji maltretira sve živo i neživo. A našli smo se tako da je bacala 32 metra, a ja sam joj rekao “mala, dogodine ćeš bacati 50”. Vjerojatno je tada mislila da sam lud, no, bacila je 50,11 i otad je bilo sve OK.
Temperatura 42 i sepsa
Dvoje istih, a tako različitih, krenulo je u borbu. Njemu je smetalo to što je “tipična žena koja bi samo držala liniju”, a njoj što joj ne da da bude takva žena. Ivanča je ipak poveo 1:0.
I došla su u samo jednoj godini tri velika srebra - europskog juniorskog, svjetskog mlađejuniorskog i srebra s EYOF-a. Godinu kasnije stigla je i svjetska juniorska bronca, no ubrzo s njom i drugo spašavanje života. Još opasnije od onog prvog, iako je bila već odrasla cura. Na božićnim praznicima 2008. dobila je temperaturu 42, 18.000 leukocita i doktor Lacković tada je rekao “ostaješ u bolnici”. Operirana je, ali bolovi nisu prestajali, dok nakon šest-sedam dana nije pukla od muke, doslovno pozelenjela. Sve se upalilo. Hitna operacija drugi put. Samo je Ivan Ivančić znao istinu dok sve nije završilo. A istina je bila da je dobila sepsu, da je doslovno visjela o koncu. Liječnikov ispraćaj bio je uz “bila si bliže smrti, takve stvari 90% pacijenata ne preživi”.
Je, ali kad imate onih 10% i kad se zovete Sandra Perković...
- Čelična Lady - kroz smijeh se nedavno prisjetila Sandra onih najgorih dana.
- Da nije bilo najgorih, ne bismo znali cijeniti sve ove lijepe.
Istina. A Sandra je imala po brdo i jednih i drugih.
Otkako je u Novom Sadu 2009. osvojila europsko juniorsko zlato, sve je krenulo zlatnim putem - 2010. bila je seniorska prvakinja Europe, 2011. prešla je na ono drugo brdo (šestomjesečna suspenzija zbog korištenja metilheksanamina, “šećernog praha”, psihostimulansa za koji nije znala da sadrži nedopuštenu supstancu), no, kako je rekla “da nije bilo najgorih”... ne bi li se 2012. popela na vrh. Prvo europski još jednom, a onda i onaj najveći.
Ako je tvoje rođenje čudesno, ako ti liječnici poslije čudesno dva puta spase život, pa je onda taj život kasnije prepun čudesnih stvari, onda moraš biti netko poseban. Moraš biti olimpijski pobjednik.
- Ako ništa ne napravim, prvo ću razočarati sebe, pa sve oko sebe. I samo me pritišćite s tim “favorit za zlato”, ne bojim se nikoga.
Da se ne boji, prvo nas je podučila u Helsinkiju na Europskom prvenstvu. U šok-finalu. Prva dva hica odletjela su u mrežu. Zbunjenost, pa panika... Ma, neće valjda? Naravno da neće. Hej, to je žena koja je dva puta gledala smrti u oči. Čekajte, ima tri pokušaja. Za nju - sasvim dovoljno.
- Sine, ti si idiot - rekla je sama sebi u tom trenutku.
- Što je? Jeste li se usr...? Zar ste mislili da ću odletjeti?
Uživanje s oblaka
Pa...
- Gdje je trendžo? Je li živ?
Je, jedva. Da onaj treći hitac nije odletio do 67,62 metra, nismo sigurni... Ali bilo je sigurno da je tih 67,62 - sigurno za zlato.
Mogla se ona zezati i s trendžom i s nama koliko hoće, ali znala je da to može samo u Helsinkiju. Znala je da joj je to posljednja ovakva zezancija u 2012. U Londonu se tri tjedna kasnije takve zezancije ne bi oprostile.
- Ma, nema panike. Uđeš na olimpijski stadion, u olimpijski krug, zavrtiš se i baciš.
O Bože, kako to jednostavno zvuči kad ona priča. I kad izvede. Dođe u kvalifikacije, baci, a disk odleti do 65,74 m.
- Ja sam gotova, a drugi nek’ se muče.
I, je l’ boljelo? Zar je toliko teško kao sad doći i baciti u prvom hicu i sačuvati nam svima zdravlje?
- Onda vam ne bih bila zanimljiva.
Ne. Onda to ne bi bila - Sandra. Baš kao što ne bi bila ona one večeri 4. kolovoza da nije ušla u olimpijski krug i napravila čudo. Čudo sa 22 godine. Zagrijala se sa 64,58 m, no, već u drugoj seriji disk je odletio do 68,11. Evo ga, smiješi se... Uh, teško je bilo i izgovoriti. Prvo hrvatsko žensko zlato na ljetnim olimpijskim igrama. Zvuči veliko. Jako. Jače od onih 69,11 m u trećoj seriji kojim je opet rekla “ja sam gotova, a vi se sada mučite”. Netko će je prestići? Možda, ali u nekom drugom snu. Ovo je njen. Samo njen.
Iako su ostale još tri serije, iako su protivnice zujale kao ljute ose oko nje - bole su u prazno.
Baš kao što su bole u prazno svaku sljedeću godinu. Četiri europska naslova je nanizala, osvojila 2013. i svjetsko zlato, prije nekoliko tjedana pokupila i peti dijamant za redom...
Na tom putu, rastala se od svog Trendže nakon Londona 2012. Trendže, koji je sve nas napustio 28. kolovoza 2014. Trendže, koji je stvorio i nju i njezina današnjeg trenera Edisa Elkasevića. Naučio ih posao, usadio u njih krvavi rad, a onda uživao u njihovim plodovima. I veselio se svakom novom zlatu, svakom novom velikom hicu svoje čudesne bebe.
Baš kao što je to sigurno napravio i jučer. Gdje god bio, s kojeg god oblaka da je gledao prema Riju. Uživao je sigurno. Kao i mi...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....