Mani Gotovac sama je dramatizirala i režirala vlastite memoare, sklopivši predstavu “Pričaj mi o Gorkome”, u podrumu varaždinskog HNK, s tri glumca: Lelom Margitić, Hanom Hegedušić i Robertom Plemićem.
Ponešto šansone, malo svjetla, stotinjak gledatelja i sentimentalna priča. Nisam očekivao bogznašto, a ispalo je bolje nego što sam se nadao. Predstava, ma kako patetična bila, opet je odmjerena i glumci nisu izvještačeni, ma koliko situacije u kojima se nalaze ne djeluju prirodno. Zapravo je Mani Gotovac sačinila snovitu predstavu, i ona je prije noćna mora no autobiografija.
Feminističko ruganje
Taj naslovni lik, toga Gorkog, s kojim ljubuje trideset godina, Mani je zapravo izmislila. Tome svom ljubavniku, tobože velikanu Hrvatskog proljeća, i političaru i intelektualcu, ona se zapravo feministički ruga. Sklopila ga je uzevši biografije Vlade Gotovca i Mike Tripala, a tu je ponešto i Većeslava Holjevca, pa zamislila lik socijalističkog gentlemana, kakav nikad nije postojao, nacionalno osviještenog i poštenog, dosljednog i hrabrog te odličnog ljubavnika. Kajgod. Mani u svojim memoarima ispovijeda vlastitu usamljenost, a muški rod izvrgava barem najnužnijem ruglu. I cijelo to Hrvatsko proljeće, kojemu se tobože divi.
Robert Plemić toga ljubavnika-duha igra ponešto ukočeno, no dovoljno ironično da ovaj ipak oživi, a iz pokoje nevolje izvlači ga energična Hana Hegedušić, koja kao da se preporodila bijegom iz Zagreba, pa glumi s veseljem i točno. Nad njima bdije pripovjedačica, stara Mani, koju vrlo suzdržano igra Lela Margitić.
Nepotrebni pothvati
Troje glumaca katkad ekstemporira, obraća se jedno drugome “mimo” predstave i sve to skupa ispada dosta uvjerljivo i potrebno, s trajanjem od nekih 70 minuta. Premda bi predstavu trebalo svesti na šezdeset minuta, s tim da bih zbivanje lišio nepotrebnih pothvata tih socijalističkih političara i te unutarpartijske svađe iz 1971., koja je naknadno proglašena nacionalnom revolucijom.