Nogomet je igra u kojoj 22 igrača trče naokolo, natjeravaju loptu, u kojoj jedan sudac napravi gomilu pogrešaka te u kojoj uvijek na kraju pobjeđuje Njemačka. “
Ova čuvena izjava Garyja Linekera može se malo modificirati i prilagoditi vremenu u kojem živimo.
“Liga prvaka je najprestižnije nogometno natjecanje u kojem se natječu najbolje europske momčadi, a pobjeđuje uglavnom REAL MADRID kojim dirigira Luka Modrić.”
Predivan i okrutan
Pobjedom Reala u finalu Lige prvaka svjedočili smo nevjerojatnom prikazu kako nogomet u isto vrijeme može biti predivan, ali i okrutan. Nije mi namjera ulaziti u duboke analize, neću napisati niti riječi o taktici, formaciji, sustavu… To prepuštam drugima. Mene su se dojmili neki drugi aspekti nogometne igre.
Los infiltrados de la Duodécima
Najvažnija sporedna stvar na svijetu je oružje za masovnu proizvodnju emocija. Na jednoj strani smo gledali pobjednike koji blješte od sreće. Razvučene usne, široki osmijesi i oči pune sjaja samo su djelomično odražavali unutarnja stanja pobjedničke momčadi. Veseli i razdragani igrači Reala skakutali su po terenu tražeći svoje najmilije u namjeri da mali dio svoje radosti prenesu na njih. Količina pozitivne energije u njima bila je tako velika da je nisu mogli zadržati samo za sebe.
Radost i sreća se teško drže pod kontrolom, neizrecivo zadovoljstvo se ponosno pokazuje i dijeli s drugima, za razliku od tuge.
Tuga je dijametralno suprotna od sreće, mi smo uglavnom oblikovani i uvjetovani skrivati i potiskivati negativne emocije. Frustracije se nerado obznanjuju, a suze se rijetko i stidno pokazuju. Tuga i frustracija su zapravo druga strana medalje i nema sportaša koji to nije osjetio na svojoj koži.
Žao mi je stoga bilo gledati Buffona onako emotivno raštimanog, žao mi je bilo vidjeti Mandžukića izbezumljenog i potištenog nakon onakvog remek-djela. Zabio je jedan od najljepših golova Lige prvaka, koji je ipak ostao u sjeni velike pobjede Reala.
Ni dan-danas nisam prebolio Francuze
Interesantno je kako kod ovako velikih i važnih finala nijedna momčad ne ostaje praznih rukava. Naravno da pobjednici uzimaju pehar, u tom peharu je sva radost ovog svijeta, taj klempavi trofej simbol je njihove nadmoći i kvalitete. Pehar Lige prvaka u vašim rukama je garancija da ste se upravo napili nektara besmrtnosti iz dragocjenog kaleža!
Međutim, što je s poraženima? Kako se oni osjećaju? Ako mene pitate i oni dobivaju trofej!
I oni dobivaju nevidljiv i sofisticiran pehar, pun gorčine, tuge i razočaranja… Njihov trofej je emotivnog karaktera, lagano se diže i teško se nosi, a uglavnom se potiskuje. Stalno je prisutan i duboko utkan u svaku stanicu njihova tijela.
Traume od takozvanih povijesnih poraza nikad ne prolaze. One su veće od nas samih, one su tu kao podsjetnik da je uvijek netko bio bolji od nas.
Osobno, smatram kako svatko prolazi i nosi se s tim na svoj individualan način. Evo ja, naprimjer, ni dan-danas nisam prebolio poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva protiv Francuza. Od tada ne volim Francuze, ne volim njihova vina ni njihovu kuhinju. Ništa Francusko mi nije drago, ne privlači me njihova obala ni more, ne volim njihove aute, filmove, ne volim francuski jezik. Ni Pariz mi nije drag! Grad Svjetlosti za mene je postao grad tame i tuge. Očigledno je da su mi nabili kompleks kojeg se ne mogu riješiti. Kad vidim Zinedinea Zidanea na televiziji, ja jednostavno okrenem glavu na drugu stranu. Sve to zbog jedne jedine izgubljene utakmice...
Postoji samo jedna vrsta poraza
Postavlja se pitanje, zašto je to tako? Nevjerojatna je činjenica da su mene kao i sve druge sportaše pripremali na sve, osim na poraze. Koji apsurd!
Danas, valjda, znam kako je to kriva metodologija i psihologija. Danas, valjda, znam da poraz ne postoji ako date sve od sebe. Danas znam, a govorim vam iz osobnog iskustva, da postoji samo jedna vrsta poraza, a to je ODUSTATI!
Jedini neuspjeh koji vam se može dogoditi na vašem putu je taj DA NE POKUŠATE.
Svaki pokušaj je zapravo uspjeh a svako odustajanje je poraz. Vi birate!
Prema tome, Juventus, skupa s našim Mandžukićem, može biti ponosan na ono što je napravio. Priroda sporta je takva da netko uvijek mora izgubiti. Na nama je da to shvatimo i primijenimo. Teoretski, vrlo lagano štivo, a u praksi skoro neizvedivo. Mudra izreka kaže:
“Kad pobijedite sebe, pobijedili ste cijeli svijet.“
Božanska nogometna aplikacija
A sada nešto malo o Luki... Luka Modrić je po treći put osvojio Ligu prvaka i tako postavio neke nove, nestvarne i skoro nedokučive standarde. Ako neki nisu shvatili, onda je krajnje vrijeme da prihvate činjenicu kako Luka ne igra nogomet, on ga - propovijeda! Njegova igra se ne komentira, njega se gleda i uživa! Za one koji razumiju svaki komentar je suvišan, dok za one koji ne razumiju nema pomoći...
No ono što me fascinira kod Luke nisu tri pehara Lige prvaka. Ja mu na tome mogu samo čestitati! Osvojiti sveti nogometni GRAL san je svakog igrača, a samo rijetki i odabrani u tome uspijevaju. U nogometu vam se, čak, može i zalomiti da jednom osvojite Ligu prvaka i da se vaše ime upiše u nogometnu povijest. Osvojiti dva puta Ligu prvaka već je ozbiljan dokaz vaše kvalitete i dominacije. Tu svaki postotak sreće ili slučajnosti praktički ne postoji.
Ali osvojiti čak tri puta taj sveti GRAL i pritom biti glavna figura na terenu, to je već dokaz da ste iz tko zna kojih razloga blagoslovljeni. To je dokaz svima nama kako je Luka prvi igrač s ovih prostora sa zlatnom aureolom iznad glave!
On jednostavno u sebi ima nekakvu božansku nogometnu aplikaciju. Luka je rijedak primjer svetog nogometnog trojstva!
Fascinantno je kako u:
- pravo vrijeme,
- na pravom mjestu,
- donese pravu odluku!
Ono što ga razlikuje od drugih nisu samo tehničke kvalitete, nogometno-prostorna inteligencija i brzina reakcije. On ima nešto što polako izumire i rijetko se viđa na terenu.
Nešto što se provlači ispod radara. To je nogometna PONIZNOST.
To vam je kad najveći ili najbolji u igri misli najmanje na sebe. To je kamen temeljac, to je statika na kojoj je Luka Modrić izgradio svoj hram i postao nogometno BOŽANSTVO!