Prvo je telefon zvonio u prazno. U Los Angelesu nitko nije dizao slušalicu.
Prošlo je pet pristojnih minuta do drugog pokušaja. I još pet do trećeg. S Johnom Lydonom katkad je teško. Tako su mi i najavili. Nedavno je navodno izvrijeđao neku australsku novinarku. Zapravo, nije to bilo neko vrijeđanje, ali je tako predstavljeno jer kad je Johnny Rotten u pitanju, onda je uvijek sve ekstremno. Australskoj novinarki rekao je: “Šuti, ženo, kad muškarac govori.” Proglašen je ženomrscem, mada je mogla biti i neka nespretna šala ili neuspjela provokacija, piše Globus.
I inače, puno je njegovih razgovora završilo naprasito, s puno intervjua se dignuo i otišao bez riječi. Johnny Rotten djelovao je kao kapriciozna superzvijezda s kojom se nikada ne zna kako će završiti. Možda i ne počne, ako se, na primjer, ne javi na telefon.
I upravo kad sam bila spremna pomisliti da možda mediji imaju pravo, s druge strane začuh veselo: “Elouuu!”
– Ispričavam se, snimamo nešto. Hoće li ti smetati što se tvoj glas čuje u emisiji? – pita me ljubazno Lydon.
Sigurno je ta australska novinarka pretjerivala.
Glazba pobune. Jer, Johnny Rotten može svašta lupiti i ostati živ. Ne možemo mu zamjeriti. Osobno, ja mu ne mogu zamjeriti jer smo odrastali na njegovoj glazbi i uz nju se bunili, mladalački mrzili institucije i pravili se da smo alternativci. Pink Floydi bili su za one “mainstream” pobunjenike, Pistolsi za “originalne”. I sada, s druge strane telefonske žice, mada je ta žica već desetljećima nevidljiva, stoji utjelovljenje svega toga – Johnny Rotten. On je čovjek koji je oduvijek provocirao, rušio tabue, u krajnjoj liniji na svojim nejakim plećima iznio teret cijelog punk-pokreta mada su kritičari uvijek tvrdili da Johhny ne zna pjevati, a Sid Vicious ne zna svirati. To nije bilo ni bitno u trenutku kad je, 1975. godine, svijet upoznao Sex Pistolse. Trajali su kratko, bili su obilježeni nasiljem, pobunom, drogama i tragedijama. Ali su u tri godine postojanja zapravo zaista stvorili glazbenu povijest, ali i utjecali na čitave generacije. Dok je takvih, punk nije mrtav.
I dok je Rottena. Nešto se zapričamo oko godina, pa mu se u jednom trenutku učinilo da sam mu se preozbiljno obratila za njegovih 57 godina.
– Mrzite kad vas netko naziva nacionalnim blagom Velike Britanije...
– Pa naravno. Gdje je lova od toga?! A i nisam baš toliko star. Ja sam vječno dijete. Kakvo blago, to nek stave u muzej, a ja još nisam muzejski primjerak!
– Forever Young?
– Da, baš tako. Ali netko je već maznuo tu pjesmu pa nemam ništa od toga – kaže i umire od smijeha. Smije se grleno, a govori – pa... pravi londonski cockney. On je odrastao u sjevernim područjima Londona u jednoj posve običnoj irskoj katoličkoj obitelji. Majka mu je umrla kada je imao 22 godine, od raka. Otac je doživio 74 godine i umro prije nekoliko godina, a njegova ga je smrt jako pogodila. Drski bandit svjetske glazbe Johnny Rotten, divlje dijete punka, i danas je gotovo na rubu suza kada govori o roditeljima. Čak i na intervjuima – ali onda zamoli novinare da to ipak ne objave. Jer, kakav je to naslov – Johnny Rotten na rubu suza? Život mu u tom obiteljskom smislu nije bio naklonjen; on i njegova žena pokušavali su postati roditelji, ali ona bi uvijek izgubila dijete tijekom trudnoće. A onda je od raka umrla i Johnova pokćerka, također pankerica, Ari iz grupe The Slits, u dobi od 48 godina. Njezina djeca su Johnnovi unuci o kojima s ljubavlju brine. Mada je teško zamisliti da ga se netko usudi nazvati – djedicom, piše Globus.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA