Loše stvari nekako nam uvijek dolaze kao udarac čekićem po glavi. Niotkud, bez ikakvih upozorenja, iznebuha nam se dotad prilično ugodan život (koliko god se mi voljeli žaliti zbog raznih beznačajnih sitnica) pretvori u dramu: dogodi se teška bolest - naša, našeg djeteta ili druge bliske osobe, smrtni slučaj u obitelji, nesreća nakon koje naše tijelo možda više nikada neće biti kao prije.
Ipak, u trenucima dok život još teče uobičajenim tokom, takve stvari nam rijetko padaju na pamet kao moguće. Čitamo i slušamo o tome, ali čine nam se dalekima i nestvarnima u našem malom, sređenom svijetu. No, pokušajte zamisliti da se jedno jutro probudite potpuno oduzetih nogu, a do jučer ste bili pokretni, brzi i zdravi kao dren. Zvuči nevjerojatno, no i to se događa.
Treba pronaći snagu
Dogodilo se to našem sugovorniku, dr.sc. Mladenu Lončaru, primarijusu i psihijatru na Klinici za psihijatriju KBC-a Rebro te višem znanstvenom suradniku na Medicinskom fakultetu. I tu dolazimo do razloga zašto smo odlučili ispričati ovo neobično i dramatično životno iskustvo: dr. Lončar je naposljetku uspio ponovo prohodati i biti onaj stari, no u tome su mu najviše pomogli optimizam, volja, upornost i želja da ozdravi. Većina nas bi, kad bismo u sličnoj dramatičnoj situaciji od psihijatra ili psihologa čuli savjete tipa “morate gledati pozitivno, vjerovati da će sve biti u redu, pronaći u sebi snagu i želju da nešto promijenite”, pomislili kako su to samo prazne riječi i kako je to “njima lako reći”.
No, koliko god to banalno zvučalo, ipak je i znanstveno dokazano da više od 50 posto uspjeha u izlječenju čine optimizam i snaga volje. Terapije i lijekovi puno znače, ali bez čovjekove volje, optimizma i želje za izlječenjem teško se može nešto postići. To je, uostalom, svojim primjerom pokazao i dr. Lončar koji bi, istina, možda s vremenom uspio opet prohodati, ali to sasvim sigurno ne bi uspio u samo tri-četiri mjeseca, kao što je njemu uspjelo.
Užasni bolovi
Nakon što je u siječnju prošle godine zaspao pred televizorom na kutnoj garnituri u dnevnom boravku, okrećući se u snu, dr. Lončar je pao svom težinom na pod. Odmah se trgnuo iz sna i pokušao ustati, no nije mogao iako je pao s visine od jedva pola metra.
- Obje noge su mi otkazale i prvo što mi je palo na pamet bilo je da sam možda u padu oštetio leđnu moždinu, pa sam pokušao micati prstima. Kad sam vidio da mogu pomicati prste, rekao sam sebi ‘nije to ništa’ i odlučio pričekati da se to ohladi, pa onda pokušati ustati. No, u osam ujutro i dalje nisam mogao stati na noge pa sam otpuzao do stola po mobitel i nazvao prijatelja da mi dođe pomoći - prepričava dr. Lončar kako je sve počelo bezazleno, a još istog poslijepodneva vozilom Hitne pomoći prebačen je na Rebro gdje su mu odmah napravili MR i CT glave i kralježnice. No, pokazalo se da je sve u redu: nije bilo moždanog udara ni napuknuća kralježnice, a ni pregled pluća nije otkrio nikakve probleme. Ipak, dr. Lončar i dalje nije mogao stati na noge, a uz to su se počeli javljati i užasni bolovi u bedrima, preponama i natkoljenicama.
Mislili da sam se tukao
- Ležeći u krevetu, čak sam čuo kako neki stažisti među sobom komentiraju da zapravo nisam pao, nego da sam se vjerojatno potukao. Naravno da to nije bilo točno, uostalom da sam se potukao, morale bi se vidjeti masnice i podljevi, a nije bilo nigdje ničega. U međuvremenu su mi izvadili krv i utvrdili da imam visoku koncentraciju kreatin fosfokinaze. Riječ je o enzimu čije su normalne vrijednosti u krvi od 0 do 170 U/I, no kad se čovjek udari, nagnječi mišić i slično, njegova koncentracija u krvi uvijek skoči - objašnjava dr.sc. Lončar. Ističe da je tada shvatio zašto su oni mladi liječnici čiji je razgovor načuo smatrali da se tukao. Naime, umjesto prihvatljivih maksimalnih 170 U/I kreatin fosfokinaze u krvi, on je imao nevjerojatnih 39.000 U/I, što je otprilike kao da je preko njega prešao traktor. To je bilo jako neobično s obzirom na to da nije pao s drugog kata nego s jedva pola metra visokog kauča te se koncentracija CKP u krvi nikako nije poklapala s visinom pada i jačinom udarca.
No, osim što je bilo nemoguće utvrditi kako je došlo do enormnog povećanja koncentracije CKP u krvi, takva izuzetno visoka koncentracija tog enzima je i vrlo opasna za zdravlje zato što, prilikom izlučivanja iz krvi, budući da je riječ o dosta velikim molekulama, može doći do začepljenja tubula u bubrezima te do akutnog zatajenja bubrega. Kako bi se to izbjeglo, dr. Lončaru su ispirali krv infuzijama te je koncentracija CKP u krvi već drugi dan pala za 20.000, a u idućih nekoliko dana posve se regulirala. No, bolovi su i dalje bili strašni, nije mogao stati na noge, a liječnici i dalje nisu znali razlog.
Silna volja za hodanjem
I tada je došao trenutak kad se dr. Lončar morao suočiti s potpuno novim stanjem: ovisnošću.
- Od osobe koja je pucala od snage odjednom sam pao u stanje da ne mogu ništa bez nečije pomoći. Preko noći sam postao ovisan o drugima, a to je specifično iskustvo i emocionalno stanje i treba puno da se čovjek navikne na to. Nije bilo lako, no na sreću stvari su ipak polako krenule nabolje. Tih dana liječnik mi je rekao: ‘Kolega, vi ćete vjerojatno ozdraviti, a mi nikada nećemo znati što vam je bilo’ i upravo tako se i dogodilo - priča d r. Lončar, koji je ubrzo potom s Odjela za intenzivnu skrb prebačen na Odjel za fizikalnu rehabilitaciju na kojem je proveo dva tjedna, a i nakon toga je nastavio svakodnevno tijekom tri mjeseca ambulantno ići na fizikalne terapije.
- U početku nisam mogao napraviti ni koraka bez pomagala, prvo sam koristio hodalicu, a kasnije sam prešao na štake. No, moram naglasiti da sam imao silnu volju da prohodam, pa sam još dok sam bio na intenzivnoj pokušavao nekako s hodalicom doći od kreveta do vrata i natrag. Tada sam to smatrao velikim uspjehom jer nakon samo tjedan dana ležanja mišićna snaga propada za 20 posto, a ja sam ležao dva tjedna. Ukratko, morao sam ponovno naučiti hodati, ojačati mišiće, vratiti snagu... - opisuje dr. Lončar koji je, i kada je završio s tri mjeseca propisane fizikalne terapije, nastavio ići u teretanu, u koju ide i danas i bez problema radi sve vježbe na spravama.
Peti u svijetu
- Na kraju se pokazalo točnim predviđanje dr. Gašparića, kojem sam kao i svim kolegama s KBC-a Rebro jako zahvalan na brizi i pažnji, da ću iz bolnice izaći zdrav, a da oni neće imati pojma što mi se zapravo dogodilo - priča dr. Lončar i dodaje još jedan zanimljiv aspekt svog slučaja. Naime, liječnici koji su ga pratili zanimali su se o tome što mu se zapravo dogodilo, pretraživali literaturu, internet... I na kraju su pronašli da su u svijetu opisana samo četiri slučaja kao što je njegov, da uslijed tako blagog pada ili udarca dođe do oduzetosti. A dr. Lončar bio je peti takav slučaj. Njegov je slučaj opisan i predstavljen na nedavnom kongresu fizikalne medicine.
Bio sam optimist i kada sam ovisio o drugima
Je li, dok je ležao u bolnici, osjećao strah da možda nikada više neće moći hodati, pitali smo dr. Lončara.
- Bio sam jako uporan i optimističan, u čemu mi je pomoglo moje znanje iz medicine. S obzirom na to da nije bilo prolapsa diskusa na kralježnici, da kralježnica nije bila oštećena, nije bilo napuknuća, lomova i ništa slično, razmišljao sam da je najvjerojatnije u pitanju nekakav otok nastao uslijed udarca, pa sam bio siguran da ću opet prohodati. Bila je samo stvar upornosti i neprekidnog vježbanja da se vrate sve funkcije.
No, kakav je osjećaj kada od danas do sutra postanete ovisni o drugima?
- Ležeći na intenzivnoj njezi mogao sam samo spavati ili razmišljati, pa sam puno razmišljao o tome kakvo je to stanje kad čovjek za sve što treba mora moliti nekog drugog. Tada sam postao svjestan koliko je gubitak samostalnosti poražavajući i koliko je očuvanje zdravlja zaista važno. Svi znamo da je zdravlje jedino što nema cijenu, no nismo toga svjesni dok nam se ovakvo što ne dogodi.
Jeste li zbog toga bili frustrirani?
- Smirenije sam to podnosio nego što bi možda netko drugi, vjerojatno zato što sam bio siguran da ću opet hodati i bio optimističan, a taj se optimizam temeljio na mome medicinskom znanju. Samo sam bio nestrpljiv da to bude što prije i da što brže vratim samostalnost.
Je li vam prirodno usađeno da tako razumno i optimistično prihvaćate stvari ili i vi sebi morate ponavljati savjete kao što biste ponavljali nekom svom pacijentu?
- U toj situaciji pomiješale su mi se uloge pacijenta i liječnika, samo što sam ja, u odnosu na klasičnog pacijenta, više znao o svom stanju i to mi je pomoglo da sve lakše prebrodim i prihvatim, možda s manje straha i manje dramatično nego netko drugi. Tješila me misao da ću u dogledno vrijeme ipak prohodati i to me držalo da ne padnem u depresivno stanje.
Kakav biste savjet dali nekome drugome u takvoj situaciji da ne padne u depresiju, ne podlegne strahu i panici?
- Optimizam treba uvijek biti prisutan, bez obzira na ishod. Ono što sigurno znamo i što je znanstveno dokazano jest da optimizam pomaže u oporavku neovisno o vrsti bolesti. Kod osoba koje nemaju taj obrambeni mehanizam, pa idu u strah i depresivne reakcije, bolest se prolongira. Važno je napomenuti da je jedna od nuspojava depresivne reakcije na tešku situaciju gubitak volje, a upravo je volja najvažnija za bilo kakav pomak nabolje. I moj bi oporavak, da sam se prepustio, trajao puno dulje - zaključuje dr. Lončar. Dodaje da bez volje i optimizma ni osobe s invaliditetom ne bi mogle postizati takve fascinantne rezultate na Paraolimpijskim igrama.