Promjena ustava vrlo je ozbiljna stvar u svakoj ozbiljnoj državi. Način na koji se u Hrvatskoj krenulo u najnovije, peto po redu redizajniranje Ustava, kojim se u temeljni konstitutivni akt države želi ugraditi nezastarijevanje u progonu teških ubojstava, prilično je neozbiljan. “Dogovarati promjenu Ustava in camera potpuno je neprimjereno demokratskim sustavima”, ističe profesor Branko Smerdel, vrhunski ustavno-pravni stručnjak, koji je vrlo kritičan i prema sadržaju planiranih ustavnih inovacija.
Pokrenuti proces neozbiljan je i problematičan iz više razloga. Prvo, Vlada nije uspjela izbjeći opasnost da se njena inicijativa gleda u kontekstu dnevnopolitičkih potreba. Premda ukidanje zastare progona svih teških ubojstava predstavlja isključivo kao vrhunsko moralno pitanje, pa kritikom šiba sve koji joj u tome neće dati podršku, javnost je uvjerena da za njeno čačkanje po Ustavu postoje i neki drugi razlozi.
Uostalom, čak su i neki istaknuti predstavnici vlasti javno znali govoriti da SDP-u i Vladi nema druge nego promjenom Ustava praktično pokazati besmislenost HDZ-ovih optužbi o jatakovanju takozvanih komunističkih zločina. Ukidanjem zastare omogućit će se progon svih političkih zločina počinjenih u bivšoj državi. Ali demantiranje HDZ-ovih besmislica, odnosno obrana i pranje SDP-a svakako nisu dovoljno dobar razlog za mijenjanje Ustava. Ustav se ne bi smio pretvarati u oružje za dnevnopolitičke obračune. Na žalost, kakvi razlozi za promjenu Ustava, takva i taktika. U cijelu se operaciju ide nabrzaka, navrat-nanos, parcijalno - mijenjaju se kondicije procesuiranja za samo jednu vrstu teških zločina, dok se svi drugi ostavljaju nedirnutima - i faktički nedomišljeno. Ustav se na neki način lomi preko koljena.
Drugo, odluka premijera Zorana Milanovića da na razgovore pozove redom sve stranke osim, izgleda, HDZ-a, te izravno pokuša dogovoriti njihovu podršku, cijelu operaciju inoviranja Ustava prebacuje u zonu nadležnosti isključivo političkih elita, odnosno pretvara je u političku trgovinu. Ni za demokratski falične vlasti Franje Tuđmana promjene se Ustava nisu kreirale u tako uskim krugovima. Donošenju Ustava prethodilo je stvaranje širokog odbora u kojem su participirali vlast i oporba, stručni krugovi kao i zainteresirana javnost.
Ni Ustav ni njegova izmjena ne mogu biti stvar samo političke klase, nego se svakako tiču i građana. Ali njih nitko više i ne pokušava konzultirati. Izostavljanje javnosti, odnosno dogovaranje ustavnih promjena iza zatvorenih vrata, u vrhovima političkih stranaka, neka je vrsta oktroiranja Ustava.
U takvim se uvjetima sadržaj ustavnih promjena ne određuje stručnim, nego trgovačkim argumentima. Svaka od stranaka koja se već pojavila u Milanovićevom kabinetu ima neke svoje uvjete za sudjelovanje u dvotrećinskoj većini potrebnoj za promjenu Ustava. Svi bi uz nezastarijevanje teških ubojstava spakirali još ponešto. Tako laburist Lesar pokušava progurati svoj već godinama poznati zahtjev o snižavanju referendumskog praga, Glavaševa stranka traži regionalni preustroj Hrvatske, odnosno podjelu države u pet regija, sve pitanja koja zahtijevaju temeljitu i ozbiljnu raspravu i nemoguće ih je inkorporirati u Ustav s neba pa u rebra. Pokaže li se spremnim udovoljiti nekom od tih zahtjeva praktično preko noći, Milanović srlja u rizičnu avanturu. Podebljava dojam da se ustavna materija gleda isključivo iz stranačke vizure.
Treće, promjena Ustava uvijek je u Hrvatskoj bila stvar političkog konsenzusa. Aktualna Vlada prvi put tu operaciju pokušava izvesti zaobilazeći drugu po snazi stranku u državi.
Evidentan je pokušaj da se većina potrebna za promjenu Ustava dogovori mimo HDZ-a, okupljanjem svih drugih ruku u Saboru: laburista i HDSSB-a, manjinaca i nezavisnih… Zaobilaženjem HDZ-a ta se stranka pokušava izolirati i na neki način poniziti. Ustavni stručnjaci lijeve provenijencije priznaju da se HDZ prema SDP-u nikada nije tako ponašao. Ni za vrijeme Tuđmana ni kasnije. Čak su i promjenu Ustava 2010. tada vladajući HDZ i opozicijski SDP pola godine dogovarali sami, iza zatvorenih vrata.
Dobro, način na koji HDZ napada aktualnu vlast, optužbe o skrivanju udbaških zločina i slične nebuloze mogle su biti razlog za Milanovićevo nepozivanje Tomislava Karamarka na dogovor oko ustavnih promjena. Ideje koje je ta stranka zavrtjela u vezi s Ustavom također su krajnje problematične i pokazuju da je HDZ u političkom pogledu pao vrlo nisko, ispod razine koju je prilikom prethodnih rekonstrukcija Ustava pokazivao. Karamarkova ideja o prepravljanju preambule Ustava tako da se u temeljna određenja Hrvatske uz antifašizam ubaci i antikomunizam, odnosno da se alternativno briše i antifašizam, politički je vrlo štetna za Hrvatsku.
Isti je slučaj i sa zahtjevom što ga je izložio u prve redove ponovno vraćeni Vladimir Šeks, koji je HDZ-ovu podršku uvjetovao modelom koji bi zemljama Europske unije garantirao prednost pred hrvatskim pravosuđem. Po njemu, kazneni postupci pokrenuti u nekoj od članica EU imali bi pravo prvenstva u odnosu na postupke pred domaćim sudovima. Šeks je sigurno HDZ-ov najveći ustavni stručnjak, usto inteligentan i lukav čovjek, ali izgleda da je svoj stranački comeback morao skupo platiti.
Mora zastupati potpuno apsurdnu ideju, koja je, usto, u potpunoj suprotnosti s HDZ-ovom osnovnom, suverenističkom doktrinom. HDZ-ov se koncept vazda svodio na hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, a sada odjednom inozemna justicija ima prednost. Hrvatskom čovjeku sudili bi ne hrvatski, nego tuđinski sudovi.
Očito je da i u HDZ-u promjene Ustava vide kao prostor ideoloških ratova i političkih obračuna. Od dvije glavne stranke u državi, vladajućeg SDP-a i opozicijskog HDZ-a, trebalo bi očekivati i zahtijevati mnogo više odgovornosti. Barem kad je o Ustavu riječ. Svojim ponašanjem temeljni akt države pretvaraju u monetu za međusobno potkusurivanje.