Nije dobar znak kada publika u kinu živne tek tijekom parodiranja pjesme Glorije Gaynor “I’m So Excited”, koju izvode tri feminizirana stjuarda putničkog zrakoplova: scena uslijedi tek oko polovice filma, a znatan dio nje ionako ste već mogli vidjeti na internetu.
Nije bio dobar znak ni to što se Cannes ove godine odrekao mogućnosti da prikaže novi film Pedra Almodóvara makar izvan konkurencije. Dosad su mu selektori bili skloni, valjda su dobro upamtili blamažu kada su odbili “Žene na rubu nervnog sloma”, koje su zatim prikazane u Veneciji, gdje su dobile dvije nagrade, nominirane su za Oscara i postale redateljev probojni film na međunarodnom tržištu. Otad se Cannes trgao za svako njegovo ostvarenje, međutim, “Putnici ljubavnici” očito nisu zadovoljili kriterije.
Film započinje zgodno, u madridskoj zračnoj luci dvoje zaposlenika (kratke pojave Penélope Cruz i Antonia Banderasa) nehotice izazove nezgodu zbog koje zrakoplov Peninsula 2459 kasnije neće moći sletjeti, pa umjesto da se uputi prema svom odredištu Mexico Cityju, besciljno kruži oko Toleda.
Taj razvoj događaja jedva uspijete razabrati, Almodóvar ga, naime, servira in medias res, uz pomoć dijaloga kapetana i njegove posade. U tom dijelu film je nevjerojatno statičan, jer kamera pokazuje samo tri skučena prostora - pilotsku kabinu, uslužni centar sa stjuardima i gotovo praznu biznis klasu u kojoj je tek sedmero putnika. Dolje u prepunu ekonomsku klasu se i ne spušta, jer tamo svi spavaju: stjuardi su ih uspavali uz pomoć droge kako u zrakoplovu ne bi izbila panika.
Almodóvar je valjda računao da će gledatelje zaintrigirati time što su svi likovi krajnje ekscentrični tipovi: kapetan Acero ( Antonio de la Torre) je muževni tip, oženjen je i ima dvoje djece, ali je u ljubavnoj vezi s glavnim stjuardom Joserrom ( Javier Cámarra). Ni macho kopilot Benito ( Hugo Silva) nije bez gay iskustava, a u luckastoj postavi otmjenih putnika su domina Norma ( Ceciliu Roth proslavio je Almodóvarov “Sve o mojoj majci”), vidovnjakinja Bruna ( Lola Dueńas) i plaćeni ubojica Infante ( José María Yazpik).
Je li to dovoljno za urnebesnu komediju? Na žalost ne, jer redatelj koncipira film nizanjem dijaloga a ne smiješnih scena, pa se “Putnici ljubavnici” doimaju poput radio showa ili televizijske sapunice. Da ne bude zabune, Almodóvar je virtuozan redatelj samo u melodramama (“Sve o mojoj majci”) i trilerima (“Živo meso”), dok su mu komedije statične.
U ovom se filmu Almodóvar predstavio kao samouvjeren autor, koji smatra da sve s njegovim potpisom mora očarati gledatelja. Čak je i njegov gay senzibilitet - inače tako zanimljiv kada se preplete s provokativnim sadržajima (“Loš odgoj”) - sveden na razinu prizemnih viceva. Ne pomažu ni metafore o uspavanoj Španjolskoj u ekonomskoj klasi kojoj je dovoljno malo opijata pa da više ne pusti ni glasa. “Putnike ljubavnike” treba što prije zaboraviti.