U drugoj utakmici potvrdilo se da je Hrvatska jedna od razigranijih momčadi ovog Eura. Nakon što je odličnom igrom i gardom dominantnije momčadi svladala Tursku, Vatreni su tako djelovali i u 60-ak minuta dvoboja s Češkom. Nakon tog perioda ona je posustala i kako je igra odmicala tako je Češka bivala sve goropadnija, a Hrvatska sve ranjivija. Kad se tako nešto dogodi s momčadi koja dominira pa u kratkom roku postane podređena slabijoj momčadi, onda je očito da se nešto značajnije dogodilo...
U nastavku donosimo pet točaka Čačićeve neuvjerljive akcije u St. Etienneu...
1.) PASIVNO VOĐENJE
Točno je da je Hrvatska igrala vrlo dobro veći dio utakmice protiv Turske i dvije trećine dvoboja s Češkom. Dojam je da je to više posljedica individualne kvalitete i velikog elana ove grupe igrača nego jasno razrađene strategije igre. To učvršćuju činjenice da je izbornik protiv Turaka mijenjao igrače tek u posljednjim trenucima utakmice, kada je porastao strah od dobivanja gola, a pogotovo se vidjelo protiv Češke. Unatoč bitnim promjena igrača i igre suparnika, Čačić ništa nije mijenjao do 90. minute i barem pokušao limitirati porast češke opasnosti.
2.) IZBOR ZAMJENA
Teško je razabrati s kakvim idejama izbornik slaže momčad. Do nedavno je tvrdio da mu ne treba lijevi bek, a sada je (mudro) fiksirao Strinića, koji se potvrđuje logičnim rješenjem. No, na stranu izbor prvih 11, izbornik ostavlja dvojbe u zamjenama. S Turcima je logično uveo Schildenfelda da ojača skok u finišu, ali sada kada su Česi ubacili dva tornja, Šifo je aktiviran tek u 90. minuti. Nije baš jasan povod uvođenju vižljastog, ali laganog Kramarića protiv Turaka, i to na krilnu poziciju, prije fizički moćnijeg i za čuvanje lopte logičnijeg Pjace. Protiv Češke, izlaskom Modrića trebalo je više iskustva i igrača za tu poziciju (Rakitić logičan izbor, možda i Brozović). Kovačić je odveć nestabilan u pozicioniranju, bilo je uputnije da je igrao naprijed, da svojom hitrinom stvori problem Česima.
3.) REALIZACIJA ŠTEKA
Postiglo se tri gola u dvije utakmice, ali su oni posljedica individualne vrijednosti (Modrić, Perišić, Rakitić) i dvije krupne greške suparnika (Česi). Igra proizvodi šanse za gol, ali nedostaje realizacija. Mandžukić radi non-stop za momčad, izvlači se (i) na bok, otvara prostore veznjacima, ali Hrvatskoj trebaju i napadački realizatori. Je li to uvođenje i druge špice, ili jednostavna zamjena centarfora koji se umori (Mandžukić) sa sličnim (N. Kalinić) stvar je trenerovih vizija. Nedvojbeno je da se ne može samo tako pratiti kako u završnici napada iskazujemo jalovost.
4.) FAKTOR MODRIĆ
Naravno da je Luka Modrić ključan faktor ove Hrvatske. Neovisno o površnim domaćim nam tezama kako su finalizatori odlučni igrači, u logičnom nogometu je jasno da su kreatori igre, koji diktiraju ukupno stanje ostatka momčadi, presudni za njenu ravnotežu. Modrić nema zamjenu u Realu, pa se ne treba čuditi da je nema ni u Hrvatskoj. Čuditi se, međutim, treba kako nema ikakvog logičnijeg plana B kada se tako važan igrač ozlijedi. Hrvatska ne može igrati dalje kad Modrić izađe tako što ga samo zamijeni neki drugi igrač u istom načinu igre. Alternativni plan iziskuje neku drugačiju taktičku postavku da se taj hendikep kompenzira.
5.) AUTOMATIZMI
Ova Hrvatska ima skupinu vrhunskih individualnih vrijednosti. Nema ni jedne takve skupine na svijetu, i s boljim pojedincima, koja može biti zajednički moćna ako ne djeluje momčadski. Uz voljni moment da se bore jedan za drugog, faktor momčadski znači da su ti pojedinci uigrani u cjelini. Dakle, nužni su automatizmi i uvježbane akcije koji će iskoristiti vrijednost pojedinca. Po onome što gledamo na Euru, Hrvatska tih uigranih akcija i temeljnih automatizama (ako želite, šablone) nema. Zato, kad izostane nadahnutost pojedinaca, ili oni uđu u problem (ozljeda), gubi se tehničko-taktički red.