Sasvim je jasno da će ove Igre potrošiti olimpijske kredite u organizacijskom smislu i prava je sreća što će nakon ovoga sljedeće biti u Tokiju. Da se Japancima ovo događa, već bi bilo pregršt samoubojstava.
A Brazilci se i ne osvrću na kuknjavu. Jedino su ljubazni, trude se, ali trud završava na riječima.
Press-centar, popularni MPC, na koji se naslanja i IBC za televizijske i radijske ekipe ne blista. Zanimljivo je da se do njega dođe bez neke dodatne rendgen kontrole. Ona postoji reda radi, kao da domaćini ne vide što se događa u svijetu. Ili su sigurni...
Autobusi za borilišta stoje na cesti u pet redova, sve je neoznačeno i ako nemate knjižicu ili aplikaciju kamo koji autobus vozi, možete lako završiti tamo gdje uopće niste slutili. Iznervirani Bugari uzeli su taksi pa su završili na prvom bankomatu jer je taksist iskoristio priliku.
Nije baš sigurno i preporuka je - ako ne morate, nemojte šetati iz razbibrige.
Ulaz u press-centar je zbunjujući. Zbunio je čak i Andyja Murraya, koji je sa svojom svitom prilično dugo lutao liftovima i tražio mjesto gdje treba dati intervju. Naime, na radni kat penje se pokretnim stepenicama. A da bi se došlo na treći kat, gdje su smještene bogate redakcije, treba ići liftom iz prizemlja. Nema šanse da s prvog nastavite na treći.
Taj prvi kat kao da nije završen, a možda i nije. U odnosu na sve prethodne Igre, taj prostor nije ni sluga prethodnima, svi su se više potrudili da se novinari osjećaju ugodno. Iz plafona vire žice, na plafonu su debele cijevi i to izgleda poprilično ružno.
.JPG)
Da biste se okrijepili, morate ponovo dolje, pa u restoran, koji je bezobrazno skup, a ne nudi ni približno ono što su nudili restorani na prethodnim Igrama. U njemu je ekstremno hladno, pa se moraš ići van ugrijati, a ni vani nije baš neka vrućina. Drugo, tanjur, na kojem se nađe nekoliko komadića nečega plus malo salate, platite 70 reala, a to je puta dva u kunama. A da vam je nakon toga lakše - nije.
Nema različitih kuhinja, nema domaće kuhinje kao zasebnosti kakva je bila u Kini, nema McDonald’sa, na koji se mnogi oslanjaju u teškim trenucima.
I ono što primjećujem je da su kolege malo pomalo stvari uzele u svoje ruke i da će si brazilsku svakodnevicu u ova dva tjedna uspjeti prilagoditi kako najbolje mogu. Nema druge. Jutros je kolega vidio da Carolina Klüft novinarka trči po Medijskom selu, u kojem se ne zna koliko uopće ljudi ima po apartmanima. Iznervirani gospodin negdje oko dva ujutro izletio je iz svoje sobe jer je u krevetu pronašao dvije Bjeloruskinje. Zbunio se...
Ne znam što je poslije bilo, ali da je dobro - nije. Kaže to i bivši švedski rukometni reprezentativac Martin Frandesjö, koji je ovdje kolega sa Švedske TV. Snaći ćemo se, plakati ne vrijedi.